Francuska Polinezija, skupina otočića između Havaja i Tahitija te Australije i srednje Amerike, jednostavno je zaboravljeni raj na kojem je sve puno ljepše, sporije i divnije nego u paklu civilizacije. Barem se tako čini nama koji čamimo po uredima i čeznemo za dva tjedna godišnjeg.
Ana Bakran je pak jednoga dana odlučila da će njezin život ipak biti drugačiji i totalno iznenadila sve oko sebe...
Što se to pobogu genijalno dogodilo u tvojoj glavi da si odlučila reći ne normama i otići sama u daleki svijet?
Ništa posebno. Jednostavno mi se htjelo vidjeti svijeta. Možda se izvana gledajući čini da je moj put bio iznenadan, ali on se kuhao godinama. Stvari su se tako poklopile da sam na svoje, sad već petogodišnje putovanje, uspjela otići 2013. godine.
Što si do tada radila, kako si se snalazila za novac?
Do 2013. godine imala sam firmu s austrijskim poslovnim partnerom koja se bavila digitalnim marketingom i prodajom autorskih prava na digitalne fotografije. Na putovanje sam krenula s ušteđevinom i planom da pronađem posao ako ostanem bez novaca. Na putu sam radila 17 poslova, uglavnom u zamjenu za smještaj i hranu.
Kako je glasila tvoja misija?
Na prvom putovanju 2013. godine, moja misija je bila da dođem autostopom od Zagreba do otoka Bora Bora. Za to su mi trebale skoro 4 godine. Na drugo putovanje krenula sam svega nekoliko mjeseci nakon povratka s Bore kad sam 2017. brodostopom stigla od Paname do Markižanskog otočja. Na drugo putovanje sam krenula sa šatorom i ciljem da u miru napišem knjigu, ali na kraju je bilo svega, najmanje mira. Plan je bio napisati knjigu u roku 3 mjeseca, a ostala sam 14 mjeseci i okrenula život naglavačke.
Što je prevagnulo da ponovo kreneš na put?
Po povratku s Bora Bore, priča o mom putovanju završila je u svjetskim medijima i odjednom mi je inbox eksplodirao od stotina manje-više identičnih pitanja o putovanju. Postalo mi je jasno da ljude zanimaju detalji, a meni je dosadilo stalno odgovarati na jedna te ista pitanja. Onda mi je sinulo da napišem knjigu u kojoj je sve objašnjeno. Obitelj me je nagovarala da knjigu napišem kod kuće, ali nešto me je vuklo da se vratim natrag u Francusku Polineziju. Kao i obično, poslušala sam sebe.
Je li te bilo strah? Koja je situacija bila najteža?
Nisam superman i naravno da me je bilo strah. Dio moje knjige posvećen je strahu i borbi s tim osjećajem. Koja situacija je bila najteža? Vjerojatno ova zadnja kad sam stopirala brod preko Pacifika od Paname do Markižanskog otočja. Plovili smo 34 dana bez da smo vidjeli kopno. Skiper je bio nevjerojatno neodgovoran i konzumirao drogu. Nažalost, taj dio sam saznala kad smo već bili usred oceana. Također je bio nudist, ali taj dio je bio komičan i nije utjecao na mene na bilo koji način osim što je pridonio cjelokupnom dojmu.
Najteže se bilo nositi sa skiperovim konstantnim promjenama raspoloženja i neodgovornim odlukama. Srećom, sa mnom na brodu je bila i francuska autostoperica pa smo zajedno preživjele to ludo iskustvo. Vjerojatno nismo mogle odabrati lošiju vožnju za tako dugačku plovidbu preko oceana.
Problem kod stopiranja brodova je taj što usred oceana nije moguće jednostavno reći „Oprosti, ali ja bih sišla s broda”. Nakon 24. dana plovidbe, Francuskinja je psihički došla do ruba i odlučila zvati Mayday čim ugleda neki brod na radaru, međutim do kraja plovidbe nije bilo drugog broda. Iako je ta vožnja bila jako loša, takva iskustva najbolje jačaju karakter... Naravno, ako preživiš (smijeh)!
Što ti se najsmješnije dogodilo na putovanjima?
Teško mi je izdvojiti samo jednu zgodu jer ih je bilo mnogo. Pada mi na pamet situacija s tajlandskim vozačem kamiona koji nije baš najbolje stajao s engleskim, a bio je jako ljubazan. Za vrijeme vožnje pokušao je saznati jesam li gladna i trebam li na wc. To me pitao na sljedeći način:
"Spaghetti IN? = Jesi gladna?"
"Spaghetti OUT? = Trebaš na wc?"
I pritom je sve lijepo gestikulirao rukama.
Mislim da je odabrao špagete jer sam mu objasnila da je Hrvatska pokraj Italije. Na to je komentirao “Croatia - Italy… same-same, but different.”
U Kambodži me ulicom pratio dječak i čudio se kako sam visoka. Engleski mu također nije bio baš jača strana pa mi je rekao „Wow, you are so high! Sooo high!” Pokušavala sam mu objasniti da nisam „high” već „tall” ali nije išlo.
Na kirgistansko-kineskoj granici sam pala iz kamiona. Taman kad sam se naslonila na vrata da okinem fotku, u tom trenutku je drugi vozač otvorio vrata i pala sam na njega. Srećom nitko ništa nije slomio, ali se događaj prepričavao u nedogled jer se granica otvarala tek drugo jutro.
U predgrađu Guangzhoua je Kinez u rozoj kacigi šetao 3 majmuna. Dok sam u čudu prolazila pored njega, neka kineska obitelj me baš u tom trenu zaustavila da se slikam s njima. Samo u Kini jedan bijelac može biti zanimljiviji od Kineza u rozoj kacigi koji šeta s majmunima...
Znam, bio sam u Japanu 2002. (smijeh). Kako si se hranila prije putovanja, kako danas?
Prvu godinu putovanja, jela sam i isprobavala sve živo i neživo. Od kuhanog psa, do zmija, morskih zvijezda, crva, buba i tarantula. Jela sam sve što i lokalci. Nisam gadljive prirode pa mi je to bilo zanimljivo. Hrani nikad nisam davala neko drugo značenje osim punjenja želuca, zabave i uzbuđenja zbog isprobavanja novih stvari. Tek kasnije sam igrom slučaja naučila da postoji drugačiji način i zadnje četiri godine sam vegan. Jasno mi je da to nije kategorija ljudi na lijepom glasu, ali pozitivne životne promjene koje mi je donijelo veganstvo znače mi više od dobroga glasa.
Kako izgleda tvoj dnevni meni?
Ovisi o tome u kojoj zemlji se nalazim jer različite zemlje dolaze s različitim namirnicama. Nisam zahtjevna pa najčešće na lokalnoj tržnici kupim voće, povrće, orašaste plodove, grahorice ili žitarice i napravim jelo. Za doručak je obično neko voće, muesli ili kaša. Za ručak i večeru skuham juhu i napravim kombinaciju povrća, grahorica ili npr. riže. Kad se baš raspištoljim, onda radim veganske pizze i hamburgere ili torte, ali to se ne događa često. Skoro svako jelo može se napraviti u veganskoj varijanti, samo ako postoji motivacija. Kad mi je na putu dostupna kuhinja onda kuham ili odem u restoran, a kad nije, bez problema živim na voću, povrću i orašastim plodovima, takozvanoj sirovoj hrani.
Koja bi nam jela preporučila u kojim dijelovima svijeta?
Mislim da sam najbolji ekspert sama sebi pa bi drugima preporučila da također sami odaberu jela prema svojim životnim navikama.
Što se jede na Nuku Hivi, što u Polineziji?
Nuku Hiva se nalazi usred oceana pa je logično da su otočani navikli jesti puno ribe, hobotnica i plodova mora. Vole smazati riječne jegulje, rakove i jastoge. Po tradiciji su lovci i najčešće love divlje svinje i koze. Sve što jedu prže na masti i ulju, a ni opsesija slasticama ne pomaže tako da je većina stanovništva pretila i to je jedan od velikih problema na otoku. Mnogo mladih ljudi bori se s dijabetesom.
Popularna jela su fafaru i poisson cru. Fafaru je fermentirana riba u morskoj vodi i ima nevjerojatno jak miris, ali lokalci ga obožavaju. Poisson cru je sirova tuna narezana na sitne komadiće i pomiješana s povrćem, limunovim sokom i kokosovim mlijekom.
Moje omiljeno jelo je „poke”. To je miks banana i arrowroot praha koji se kuha unutar lista od breadfruita. Ima sladak okus pudinga i jede se preliven kokosovim mlijekom. Tradicionalna jela su „popoi” i „ka'aku” koja se dobivaju kuhanjem i dugotrajnim tučenjem breadfruita. Popoi se kasnije miješa s limunom i šećerom, a ka'aku se jede preliven kokosovim mlijekom.
Što se tiče ostatka Polinezije, radi se o razbacanom teritoriju koji još uvijek nisam potpuno istražila i do mnogih dijelova može se doći samo brodom. Općenito na nižim pješčanim otocima poput arhipelaga Tuamotu prehrana se najviše svodi na kokos, ribu i morske plodove jer je uzgajanje bilo čega drugog skupo ili nemoguće, dok je na brdovitim vulkanskim otocima često popularan lov pa prehrana uključuje divljač, i mnogo više voća i povrća koje tamo uspijeva.
Daš nam neki recept koji možemo primijeniti i kod nas?
Naravno! Vrlo jednostavan način izrade slatkiša je „bombon citron” koji je popularan na otoku Nuku Hiva. U posudu se stave svježi zreli limuni. Ali ne oni napumpani iz trgovine već sitni i okrugli veličine ping pong loptice. Možda bi tako nešto kod nas ipak bilo sličnije limeti nego limunu. Prvo se poslože jedan na drugi u posudu, a onda se posipaju s 1kg soli. Posuda se čvrsto zatvori na 3 mjeseca. To je rok u kojem limun omekša i postane smeđe boje, a sol se pretvori u sos.
Nakon 3 mjeseca u tu istu posudu posipa se 1kg šećera i zatvori na još 2 mjeseca. „Bombon citron” je nakon toga spreman za konzumiranje. Može se jesti kao bombon jer ima sladak okus, a mnogi ga kombiniraju kao dodatak mesu i slatko-kiselim jelima.
O čemu ćemo moći čitati u knjizi?
Knjiga nije klasični putopis već kombinacija putopisa i „vodiča” kako samostalno putovati/stopirati preko pola svijeta uz minimalne troškove. Vodič nije pisan kao savjetnik “ti moraš ovako ili onako” već se savjeti provlače kroz osobne priče uz sva dobra i loša iskustva. Knjiga će biti zanimljiva i ljudima koji nemaju namjeru stopirati, ali vole čitati životne priče jer se savjeti ne svode na pametovanje već prepričavanje osobnog iskustva.
Knjiga ima 21 poglavlje i svako poglavlje pokriva drugu tematiku putovanja. Koristan je vodič za svakoga tko želi saznati kako je izgledalo stopiranje kroz 25 država, kako ustopirati helikopter, kako ustopirati brod, koliko novaca je potrebno za putovanje koje traje 5 godina, kako zaraditi novce za vrijeme putovanja... itd. Kraj knjige donosi pomalo nevjerojatan preokret.
Pokrenula si kampanju, možeš li nas pobliže upoznati s detaljima i kako je možemo kupiti?
Knjigu sam odlučila objaviti sama bez izdavača i troškovi uređivanja, lekture, dizajna, prijeloma i formatiranja nisu mali. Pokrenula sam kampanju kako bih uspjela pokriti troškove i objaviti knjigu. Ta kampanja je na neki način i predbilježba jer svaka uplata neovisno o iznosu ljudima donosi knjigu. Logično, manje uplate će donijeti digitalno izdanje knjige, a veće ono tiskano ako ga uspijem isfinancirati.
Do sada sam od potrebnih 2500 eur uspjela prikupiti 1200 eur i od srca zahvaljujem ljudima koji su podržali knjigu. Detalji moje male kampanje, nalaze se na ovoj stranici.
Puno ti hvala i puno sreće u narednim pothvatima, ti si naš idol!
Hvala Riba, i ti si moj.
