Na zapadu Yotama Ottolenghija ne treba previše predstavljati. Ime ovog izraelskog kuhara, baziranog u Londonu, dobro je poznato ljubiteljima dobre hrane i njegovi recepti se pojavljuju širom svijeta u Guardianu, Boston Globeu i New York Timesu. Ako knjižara drži kuharice, jedna od čak šest Ottolenghijevih će se sigurno naći na policama. Njegovi recepti su prepoznatljivi po snažnim mediteranskim okusima, (nama) egzotičnim začinima i relativno kompliciranom pripremom s dugom listom sastojaka. U jednom od naših prijašnjih članaka, Lidija je odlično primijetila kako “Ne postoji ljubitelj dobre hrane koji se u životu barem jednom nije susreo s jelima ovog kreativnog chefa“.
Ottolenghi se po prvi puta na gastronomskoj karti pojavio 2002. godine nakon otvaranja istoimenog delija u Londonskom Notting Hillu s kolegom kuharom Samijem Tamimijem. Deli (američka trgovina uvoznim delikatesnim proizvodima - sendviči, naresci...) je brzo narastao u profitabilan biznis te je idealan način za približiti bliskoistočnu kuhinju široj Londonskoj publici. Moj prvi susret s Ottolenghijevim receptima je bila torta od karfiola iz Antonijinog primjerka Plenty More kuharice.
Kao dugogodišnji mrzitelj karfiola i pobornik američke filozofije da je sve bolje sa špekom, počeo sam planirati rutu do najbliže ćevabdžinice čim sam čuo što je za ručak. No, nakon prvog skeptičnog zalogaja, ipak sam odbacio te planove. Sve je bilo na mjestu - začini su se odlično nadopunjavali, a sama torta je bila prhka i lagana, no opet zasitna. Ručak me podsjetio na trenutak kad sam shvatio da je mamin kelj čušpajz apsolutna sreća, a ne najgora pokora.
Kad sam odlučio posjetiti Antoniju u Londonu, Ottolenghijevi deliji su bili na vrhu to-do liste. Od skromnih početaka 2002., Ottolenghijev tim je poprilično narastao te sada broji četiri delija u Londonu, od kojih je svaki poseban na svoj način (naš favorit je Spitalfields), no svi su prepoznatljivi po velikim bijelim površinama s crvenim i zlatnim detaljima. I hrani. I to kakvoj hrani. Na raspolaganju uvijek stoji šarolik izbor glavnih jela i salati po kojima je poznat, dok je izlog prepun pekarskih proizvoda i preukusnih slastica.
Iako deliji imaju prostor za sjedenje, originalna ideja delija je take-out princip: odabereš veličinu kutije, te što da ti stave u istu, a hrana se plaća po težini. Pri prvom posjetu, Antonija je napravila krucijalnu pogrešku i dopustila mi da biram što ćemo ručati – na što sam tražio najveću kutiju i zamolio ih da mi stave sve što nema prokulica, te hrpu keksa i slastica. Moj osobni favorit je bila torta od lješnjaka, dok se Antonija ipak opredijelila za slanije varijante poput brokula na žaru s chilijem i bademima.
Ottolenghijevi deliji imaju ponešto za svakoga, od mesoljubaca i vegetarijanaca do nas s neutaživom željom za slatkim. Zbilja svatko može naći nešto za sebe, dok su cijene, iako relativno visoke za naše pojmove (10-12 funti za varijantu sa salatama, oko 15-20 s ozbiljnijim glavnim jelom) dosta prihvatljive kad se uzme u obzir kvaliteta hrane u ponudi.
Ako se ikad nađete u Londonu, posjetite jednu od Ottolenghijevih lokacija. Ako se još uvijek premišljate, isprobajte jedan od recepata u našoj arhivi – možda vas oni uvjere.
