La Tomatina je festival rajčice koji se službeno održava od 2013. godine u Buñolu, malenom gradiću nedaleko španjolske Valencije. Svake se godine u Buñolu okupi tisuće ljubitelja rajčice, a zatim se, uz puno smijeha i dobre volje, gađaju rajčicama i uživaju u svakom trenutku tih sat vremena koliko traje sama borba.
Postoji nekoliko verzija priče kako je cijela stvar započela, a ona najvjerojatnija govori kako je sve krenulo od djece koja su jednog dana na ulicama Buñola u igri prevrnula stol s rajčicama, pa se istima počela gađati, da bi im se zatim pridružili i odrasli te sve skupa pretvorili u super zabavno druženje. Meni dovoljno!
Odmah na početku voljela bih spomenuti da, iako cijela stvar zvuči kao bezvezno rasipanje hranom, zapravo je riječ o potpuno suprotnoj stvari i osjećaj sudjelovanja u takvom događaju je naprosto genijalan. Naime, rajčica koju sudionici bacaju jedni na druge dolazi s okolnih farmi te je riječ o plodovima najniže kategorije koji ne mogu u prodaju. Upravo zato, sudjelovanje na La Tomatini iza sebe ne ostavlja grižnju savjesti zbog uzalud potrošene hrane već samo ogromnu dozu veselja.
Kada smo prijateljica i ja napokon odlučile kliknuti taj zadnji gumbić i potvrditi svoju kupovinu trodnevnog aranžmana u sklopu La Tomatine, sve je to zvučalo pomalo apstraktno. Naravno, postoje fotografije i video zapisi od prijašnjih godina, no čitava stvar nešto je što treba iskusiti na vlastitoj koži da bi se u potpunosti razumjelo.
Jednodnevni aranžman za La Tomatinu stoji između 100 i 150 eura, dok će vas trodnevni izlet stajati oko 300 eura, uključujući i smještaj u Valenciji te brojne druge pogodnosti i organizirana druženja uz sangriju, paellu i ostale španjolske divote.
La Tomatina kreće već od šest ujutro. Mi smo iz Valencije krenuli autobusom, no do Buñola možete doći i vlakom. Riječ je malenom gradiću s uskim ulicama, visokim kućama i simpatičnim stanovništvom. Nađe se tu i pokoji vrt te brojne zelene površine, a za vrijeme La Tomatine kuće i zgrade uglavnom su prekrivene plavim ceradama, pa gradić ovom prilikom ne možete doživjeti u
punom sjajnu. No, za to uvijek postoje druge prigode.
Okupljanje na ulicama započinje od ranih jutarnjih sati, pije se sangrija, peku se kobasice, prodaju sendviči i velika količina gadgeta koji će vam, prema riječima prodavača, itekako trebati na ovom događaju. Nađe se tu prozirnih nepropusnih maskica za mobitel, maska za ronjenje i sličnih dodataka.
Mi smo baš sve stvari ostavile u autobusu koji nas je dovezao, a u sportske topove (što čvršće, to bolje, rekli su nam) spremile tek zip vrećice s 20 eura za slučaj da ogladnimo ili ožednimo. I to je bilo to.
Prije početka popile smo koju sangriju, a zatim je već došlo deset sati i horde ljudi polako su se spuštale do ulica na kojima se sam festival odvija. Službena borba rajčicama počinje u 11 sati, no kroz čitavo jutro u tijeku je natjecanje u kojem je cilj popeti se po namašćenom stupu do vrha na kojem se nalazi ogromna španjolska šunka. Tu se ljudi trude i bore, a uspiju li doći do šunke prije 11 sati, LaTomatina počinje ranije. No, to je gotovo nemoguće.
Dok smo stajale u moru ljudi i bez mobitela na koji bismo mogle pogledati koliko je sati, pa razmišljale jesu li se kazaljke konačno okrenule barem blizu broja 11, na vrhovima zgrada pojavili su se nasmiješeni mještani koji su nas bez imalo zadrške krenuli zalijevati kantama hladne vode, neki čitavim crijevima, a neki bocama koje su brzinski punili, pa se ponovno vraćali. Neizdrživa vrućina učinila je svoje i ubrzo smo se i same pridružile ekipi koja navija da je zaliju tom osvježavajućom kantom i pruže barem malo svježine.
A onda se začuo pucanj i prvi se kamion rajčice pojavio u daljini. Svi smo se stisli jedni na druge i zrakom su poletjele prve rajčice. U početku ih je bilo tek nekoliko, pa još malo više, a onda je krenulo i u roku od samo nekoliko minuta u našem su smjeru
letjeli desetci rajčica. Tu je krenuo glasni smijeh i simpatična vriska svih prisutnih, a kada je prvi kamion istovario svu rajčicu,
došao je drugi, pa još jedan i uskoro smo svi kupali u šalši.
Izmiješale smo se s ljudima svih boja kože, nacionalnosti, curama i dečkima, ženama i muškarcima, skupljali smo tu rajčicu s poda, bacali je jedni po drugima i nekontrolirano se smijali. Kakva sreća!
Stojiš tamo i ne vjeruješ što se točno oko tebe događa, ali ti srce ubrzano tuče, usne su ti razvučene u od uha do uha čak i kad vidiš da ti ravno u oko leti nečija gruda spravljena od soka i komadića rajčice, a ekipa oko tebe s poda skuplja novu porciju kako bi još malo pojačali svoju dozu sreće za taj trenutak.
Dok stojiš u tom crvenom, mirisnom bazenu rajčica, s krovova stiže nova doza vode koja te istovremeno čisti i osvježava. Slatka borba može se nastaviti.
Od trenutka kada sam krenula razmišljati o pisanju ovog teksta, pa sve do sada nisam pronašla adekvatne riječi kojima bih opisala ovaj događaj. Naprosto neopisivo, pomalo nevjerojatno, ali tako sjajno! Istovremeno ispuhuješ sve frustracije, ali i
obožavaš ljude koji te okružuju, unatoč tome što je ovo prvi i vjerojatno zadnji put da ih vidiš.
La Tomatina traje svega sat vremena, a nakon toga na ulicama Buñola stoje mještani koji crijevima ispiru sudionike, ceste, zgrade i kuće. Iako je takvih dobrovoljaca zbilja velik broj, rajčicu s doslovno svakog dijela tijela poprilično je teško isprati na taj način, pa smo nas dvije, kao i dobar dio sudionika La Tomatine, svoja rajčičasta tijela odlučile isprati u rijeci udaljenoj nekoliko ulica od mjesta događanja.
Ljudi se kupaju u odjeći, smiju se, bacaju u hladnu rijeku bez ijedne riječi žaljenja. Svi su prljavi i sretni. Pranje smo dovršile pod tuševima nedaleko rijeke i laganim se korakom krenule spuštati niz ulice Buñola. Ni pola sata nakon borbe rajčicama, a stanovnici Buñola već su marljivo čistili ulice, pa na njih ponovno postavili svoje skromne štandove. Na jednom smo zastale kako bi isprobale kobasicu s roštilja u baguetteu, a na drugom smo se počastile valencijanskom paellom s piletinom, zečetinom, grahom i mahunama. Iako su porcije male, a cijene visoke, u tom trenutku takve su stvari najmanji problem. Misli se stalno vraćaju unatrag, pa smo se tako nas dvije neprestano međusobno ispitivale što se upravo desilo i smijale se mjestima na kojima smo svakih nekoliko trenutaka pronašle novi komadić rajčice.
La Tomatina sjajna je ideja za sve one bez predrasuda, otvorene novim, zabavnim avanturama i događaj koji se naprosto mora doživjeti da bi se razumio. Prije odlaska na ovu divnu borbu rajčicama, na Internetu ćete vjerojatno naići na brojne savjete
poput onih da obavezno nosite masku za ronjenje kako vam rajčica ne bi ušla u oči te kako ruksaci nikako nisu dobra ideja. Ruksaci zbilja nisu dobra ideja zbog ogromnih gužvi u kojima ćete vjerojatno pogubiti većinu stvari, no nije ni maska za ronjenje. Užasno boli kada rajčica doleti u masku, a vjerujte, kiselina iz plodova već će pronaći put do vaših očiju. Mobiteli su također poprilično loša ideja. Mi smo svoje ostavile u autobusu i, iako danas pomalo žalimo što nemamo koji prljavo crveni
selfie, pomalo smo zahvalne što nismo morale brinuti o ničem drugom osim o tome koje ćemo nepoznato lice iduće pogoditi šakom punom šalše.
Kiselina iz rajčice, kako kažu, super je za kožu i kosu. Oči je vole nešto manje, no duže tuširanje, pa još jedno kupanje u moru po povratku s La Tomatine već će vam pomoći da vidite bistrije.
Nakon La Tomatine, kažu Španjolci, dolazi siesta, natjecanje sa samim sobom u količini odmora. Mi smo svoju siestu premijesitile na jednu od Valencijanskih plaža, dobro se namazale masnim kremama i ubile oko pod vrelim španjolskim suncem. Divan završetak genijalnog dana. Baš kako treba!
P.S. O ovom sam događaju pisala i na svom blogu i Instagram profilu, pa svakako bacite oko za neke drugačije i nove detalje.
