Kao što je ranije najavljeno misterioznim trailerima, prva je epizoda tribute kraljici američkog slastičarstva Christini Tosi, koju bi mogli nazvati i predvodnicom pop pastry pokreta. Njene su slastice vrhunska izvedba ludih kućnih ideja, koje nam padaju napamet u trenucima kad su nam smočnica ili frižider poluprazni. Teško da bismo se i onda dosjetili upotrijebiti mlijeko koje preostane na dnu zdjelice nakon žitarica, a Christina je upravo od takvih sastojaka osmislila uspješan i pristupačan brend Milk bar. Ono zbog čega sam u ovoj epizodi morala izvaditi prvu maramicu iz paketa je nevjerojatan entuzijazam i radna etika. Progurala je ideju da slastice trebaju biti zabavne i pomalo dekadentne, umjesto profinjene i savršeno glazirane.
Druga epizoda pokretač je potpuno različite kombinacije dojmova i emocija, nostalgična i arhaična. Corrado Assenza i njegov Caffe Sicilia u Notu vjerni su starim recepturama, izvornim talijanskim namirnicama i bogatoj sicilijanskoj kulturi. Glazba i panoramske snimke jednako su oduzimaju dah kao i krupni kadrovi granite od badema ili pak gelata od ricotte.
Dok se Christina Tosi otrgnula od nametnute profinjenosti i promovirala svoj eklektičan stil, Caffe Sicilia nije ni došao u doticaj s francuskim standardima. Relativna geografska izoliranost najbolje je što se moglo dogoditi chefu Assenzu i njegovoj maloj slastičarnici, gdje se očito jede puno više od samih slastica; posjetitelji dolaze isprobati okus doma.
Nakon Cristinine priče o slastičarstvu kao o usamljeničkom pozivu i obiteljskog Caffe Sicilia, treća epizoda vodi u španjolsku Gironu, u restoran El Celler de Can Roca. Tri Michelinove zvjezdice svjedoče o kvaliteti, a 45 minuta dokumentarca o trnovitom putu Jordija Roce do inspiracije i formiranja identiteta. Ova je epizoda više biografska no gastronomska, ali je i katarzična poput one, već spomenute, o Massimu Botturi. Razumijevanje Jordijevih kompleksa i strahova doprinosi i razumijevanju njegova rada, ali i strahopoštovanju prema hrani. Bez obzira na intenzitet vaše ljubavi prema gastronomiji, scenu u kojoj on upija miris teške tamne crnice nećete moći izbaciti iz glave danima.
Will Goldfarb sasvim se slučajno našao u nezavidnom položaju, samo zbog činjenice da mu prethodi Jordijeva emotivno rezonantna priča. Goldfarb je školski primjer upornosti i neshvaćeni vizionar, koji je najveći je uspjeh postigao tek kada se iz SAD-a preselio na Bali. Njegov je rad moguće sumirati uz pomoć fraze to make from scratch, za koju u hrvatskom ne postoji prikladan ekvivalent.
Gotovo se nijedan chef ne može pohvaliti kako zna porijeklo svakog sastojka koji koristi. Priča o jednoj slastici postaje stotinu puta snažnija kada znaš čije su ruke ubrale kakaovac ili ostrugale koru cimeta. Budući da je riječ o kompetitivnoj, a povremeno i surovoj profesiji, Goldfarb je pravo osvježenje. Peseljenjem se oslobodio od visokih očekivanja i inspiraciju povlači iz netaknute prirode, u čemu je i čar posljednje epizode ove sezone.
Chef's Table: Pastry je opravdao sva očekivanja, osim brojem epizoda. Preporučujem vam popodnevni maraton, inspirativan i vizualno zadovoljavajuć – poput omiljenog deserta. Epizodu o Jordiju Roci simbolično ostavite za kraj i učinite uslugu sebi i Willu Goldfarbu, čiji rad zaslužuje jednaku pažnju kao i Tosi i Assenza.
