Recikliranje je u Hrvatskoj jedna sasvim posebna priča. Papir, plastika, staklo i metal u mojoj se obiteljskoj kući u Međimurju recikliraju oduvijek, dok je recikliranje istog tog smeća u Zagrebu, imali smo se prilike uvjeriti nedavno, poprilično upitno te dodatno otežava odluku na nešto što koristi svima nama, ali toga još uvijek nismo svjesni.
I sama sam se u početku opirala obraćanju pažnje, uz sve životne probleme i dileme, još i na smeće. No, iako mi se ponekad najtežom stvari na svijetu čini napraviti ta dva dodatna koraka do mjesta gdje doma držimo reciklažne kante, s godinama sam naučila da je to ona stvar koja se u našoj kući naprosto radi. Bacim li plastiku u obično smeće, već će se naći netko tko će me tri sata kasnije ispitivati zašto mi je toliko teško odnijeti praznu bocu u plavu kantu. Pa sam, iz navike, počela reciklirati i u svom stanu. Ponekad se boca nakupi previše, ponekad mi se baš i ne da, no osjećaj odlaganja smeća na svoje mjesto ipak pruža neki unutarnji mir, pa ako baš i ne marite za prirodu i čitavu planetu, reciklirajte barem zbog sebe.
Ipak, nekako najviše uvijek me mučilo bacanje hrane i otpadaka. U stanu u centru grada ne postoji druga opcija osim ubaciti sve u istu kantu, ne dopustiti da se usmrdi, pa čekati kombi da sve to skupi dok puniš već drugu vrećicu. A onda sam otkrila Bokashi Organko 2.
Do posjeta slovenskoj tvornici Skaza za ovu malu čudnovatu kantu nisam čula ni riječi, pa me čitava ideja iza recikliranja na urbani način poprilično iznenadila na neki drugačiji, više nego pozitivan način. Jednu sam kantu ponijela kući i nekoliko dana samo gledala u nju. Znala sam da pokretanjem Organka, pokrećem i jedan novi pristup bio otpadu kojeg, ruku na srce, u mom zagrebačkom stanu svakog dana ima sve više. I tako sam krenula.
Bokashi Organko 2.0 lagan je za korištenje, sastoji se od svega nekoliko dijelova i uopće nije takva drama kakvu sam očekivala. U kantu se ubaci otpad, poklopi se poklopcem koji ne dopušta mirisima da izađu, a tekućina koja se stvara na dnu može se koristiti za gnojenje biljaka na balkonu ili čišćenje odvoda. Nakon što se kanta napuni, otpad se u njoj drži još nekoliko dana, gnojivo s dna se pokupi, a otpad se može iskoristiti u vrtu, parku, što god vam je najbliže.
Koristim ga već više od tjedan dana, kantu još uvijek nisam napunila, ali osjećaj da radim nešto dobro za planetu, ali i samu sebe, odličan je. Osim što mi iz smeća ne zaudara po pokvarenim ostacima hrane, osjećam se korisnije, a i bosiljak, timijan i peršin s balkona su mi, vjerujem, poprilično zahvalni.
Idući korak - zero waste?
Kada sam napokon usavršila recikliranje na svim frontama, počela sam razmišljati o sve popularnijem zero waste pokretu. Iako se čitava stvar čini pomalo radikalnom, ne prihvaća plastiku u gotovo niti jednom obliku i od nas zahtjeva dodatnu opremu kod svakog obilaska trgovine ili tržnice. Sve se to čini kao previše posla, posebice kada shvatiš da je riječ o smeću, pa ga naprosto ne doživljavamo kao opciju u svakodnevnom životu. A onda kreneš u dublje razmišljanje, preispitivanje i jednostavno se nametne - zašto ne?
O zero waste pokretu kod nas informirala sam se u više navrata, ponajviše na Facebook stranici Zero Waste Croatia, no nikada nisam skupila hrabrosti okušati se u prakticiranju takvog načina života. Obožavam odlaske na tržnicu i priznajem, toliko plastičnih vrećica potpuno je nepotrebno i nepraktično vući doma, no kada razmišljam o alternativi, staklenke za proso ili heljdu u rinfuzi naprosto mi daju na težini. Kada svoju crvenu torbu na dva kotačića napunim voćem, povrćem, sirevima, jajima, mesom, pokojim začinom i čajevima, nema tu puno mjesta za dodatnu opremu. Osim možda platnenih vrećica koje su među pripadnicima ovog pokreta u posljednje vrijeme sve popularnije.
Ipak, nekako mi se još uvijek čini pomalo nerealnim moliti prodavačice da mi sir i salatu stave u posudu koju sam u trgovinu dovukla sa sobom, no možda je to samo moj um još uvijek previše zatvoren. Recikliranje sam usavršila, pa zbilja, koliko teško zero waste može biti?
A vi, reciklirate li?
