Ovih dana samo gledam gdje pobjeći na neku skrivenu terasu punu zelenila, a ako se na takvoj terasi skriva i odlična hrana - tu sam. Jedno takvo mjesto smo pronašli u Čakovcu. Sigurno ćemo se svi prije mora zaputiti u neke terme, a kad tražite što ćete pojesti oko Čakovca, nemojte propustiti Bešku!
Beška je najstariji lokal koji u Čakovcu postoji, a vlasnik Luka Damjanović je četvrta generacija ljudi koji ovo kultno mjesto ne prepuštaju zaboravu. Sami su uredili svaki kutak lokala, ali i terase koja je prepuna Instagram momenata. Od preslatkih kućica za ptice do lampica skrivenih u zelenilu, a najljepši stol je upravo onaj za kojim smo mi sjedili - ispod paviljona.
Dugo je Beška bila poznata, boemska i uvijek alternativna birtija, kasnije i bistro te nakon što su njegovi roditelji polako počeli razmišljati o gašenju, Luka je uzeo stvar u svoje ruke. Našao je pastry cheficu Martinu Žuljić i chefa Nevena Kosora te je s njima stvorio Bešku kakva danas je. Mjesto u koje ćete zaljubiti, mjesto kojem ćete se vraćati i, najvažnije od svega, mjesto gdje ćete pojesti hranu s dušom. Nećete ovdje dobiti tradicionalna jela, možda tek dio koji je bio inspiracija kreativcu u kuhinji, ali ovdje je hrana ona koju volimo i želimo jesti kad izađemo u restoran.
Uvijek sam se pitala kako naći balans između tog što dajemo "turistima" željnim lokalne hrane, domaćih namirnica i tradicionalnih recepata i domaćih gostiju koji će doma pojesti tu tradicionalnu hranu, a u restoranu ipak žele nešto novo. Čini mi se da je Beška uspjela izbalansirati sve to. Dovoljno atraktivna da poželite potegnuti do Čakovca samo zbog ovog mjesta, a svojim će domaćim gostima moći itekako ponuditi neka iznenađenja i namamiti ih u svoj šarmantan restoran.
Dok većina Hrvata, nekako mi se čini, i dalje u restorane idu po pizzu i ćevape, sigurna sam da je ono što van Zagreba nedostaje upravo mogućnost izbora. A Beška nudi baš to.
Jelovnik nije opširan, ali ima svega, kao da su pročitali naše gastro snove i od svega uzeli ponešto moćno te nam dali da probamo. Od Međimurja, preko Italije, sve do Dalekog Istoka, a sjediš na jednoj skrivenoj terasi u Čakovcu dok piješ pivo lokalne pivovare Lepi dečki ili čašu vina opet lokalnih vinarija koje će ti od srca preporučiti. Imaju oni u ponudi i druge vinarije, no nekako bi grijeh bio propustiti pušipele, sauvignone i tramince kućne vinarije Belović i Dvanajščak-Kozol.
Pričali smo i s vlasnikom kojem se omaknula jedna rečenica: "Znam da vi ovakvih lokala imate u Zagrebu...". Dragi Luka, sad ću ti nešto otkriti što ti nisam rekla kad smo bili u Beški. Nemamo baš. Beška ima svoju priču, povijest, duh. Kvalitetne ljude koji se itekako trude. Prostor koji možda nije ogroman, ali je svaki kutak toliko pomno uređen da bi nam vjerojatno samo pola dana trebalo da čujemo sve priče koje ima za ispričati. A nisam ni sigurna da sam sjedila na puno ljepših terasa u Zagrebu, uređenih s toliko ljubavi.
I bitno je za reći, na vašim se tanjurima vidi da volite hranu, da razmišljate o njoj i najbitnije, da brinete o gostima i nudite samo ono što bi i sami voljeli pojesti.
Pa krenimo onda konačno s hranom. Odmah ću u glavu, u Beški sam pojela najbolju juhu od šparoga koju sam do sad imala prilike probati. Da me nije bilo sramota, tražila bih repete. Svilenkasta, savršene gustoće i začinjena točno po mom ukusu. Ovdje se ne srame začina i soli, a ovom su jelu dodali i kremasti mascarpone te tostirane bademe. Skidanje kape chefu Nevenu, moj naklon i vidimo se sljedeće proljeće pa se nadam da će ova juha biti na stalnom meniju - ja bih se pretplatila.
Da me nije na prvu odmah kupila ova juha, svoje oduševljenje bih predala povrtnom minestroneu koji je bio pun okusa svježeg povrća, a bosiljak mu je dao tu neku zavodljivost zbog koje se ne možete ostaviti žlice. Neven nam priča kako se trudi da sve što nude dolazi svježe iz kuhinje. Sam sprema sve što može, od tjestenina, kruha, karamela, šlaga, sirupa od bazge, kompota od dunja, naravno, kada toga ima u prirodi. I sve se to iskoristi na njihovim menijima, ali i u baru.
Beška će oduševiti i one koji dolaze po svoj tanjur zdravlja pa nude i bogatu proljetna salata sa šparogama, jagodama i bademima, kao i vege tartar od patlidžana. Mi smo ipak odlučili žešće navaliti na ovaj ručak pa smo isprobali prvo thai curry. Odmah da kažem, ja nisam fan curryja. Ali sam ovog krenula jesti i nisam znala stati. Dodala bih ja tu još malo pikantnosti, toga nikad dosta, ali sve u svemu, kremasto, aromatično, ma odlična je ovo bila interpretacija obožavanog jela s Dalekog istoka. Isprobali smo i hrskavu zapečenu piletinu posluženu sa šparogama, hrskavim krumpirićima (domaćim!!) i džemom od paprike i patlidžana - jednostavno jelo za one koji ne bi baš eksperimentirali puno, no vjerujte, ima i ovo jelo elemenata koji će vas sigurno iznenaditi i razveseliti.
Pici u zelenom su nam bili višestruko iznenađenje. Tjestenina koja je svoj put našla od Toskane do Hrvatske je ručno rađena, a najbolje bismo je opisali kao debele špagete. I fenomenalna je. Savršeno kuhana, al dente, da je osjetiš pod zubima, dok je oko nje kremasti pesto od medvjeđeg luka i Parmigiano Reggiano sira. Bilo je i mjesta za hrskavu slaninu povrh tjestenine koja je savršeno upotpunila ovo naizgled jednostavno jelo koje su u izvedbi ovdje naprosto razvalili.
Htjeli smo isprobati i falafel, no nije više bilo mjesta jer smo morali, ali baš smo morali, isprobati Martinine deserte.
Prvo su nam ponudili novi desert. Komorač - anis - limun. Malo sam potonula jer niti volim komorač niti anis, a ako moram birati između limuna i čokolade, ne moram reći što bih izabrala. I da. Sve već znate, ovo mi je bio zapravo najdraži desert. Ne znam kako bih ga drugačije opisala osim bijeli bronhi u kremastom obliku s totalno neočekivanim teksturama koje iznenađujuće dobro idu skupa. Čestitke na kreativnosti i preporuka svima koji se boje novih stvari. Ipak isprobajte, neće vam biti žao. Ne mogu se odlučiti za drugo mjesto, ali oba deserta su bila odlična. Domaći slatki kornet s jagodama punjen slastičarskom kremom, uz nježnu a mirisnu kremicu od jagoda, mente i limete baš je stvoren da nas osvježi. Nisam rekla ne niti tiramisu panna cotti koja je pripremljena od mascarponea i kave, uz domaće piškote te sirup od kave i opet domaću pralinu od zrna kave. Jedno skidanje kape i za Martinu i njene deserte! Sljedeći put moramo isprobati i Paris - Brest, francuski klasik koji već ima svoju vojsku poklonika.
Cijene u Beški su malo više od čakovečkog prosjeka, ali su puno niže od zagrebačkih cijena. Minestrone je 44 kune, a glavna jela su od 68 - 87 kuna. Deserti su tridesetak kuna, što će mnogima se učiniti previše, no vjerujte mi, s ovakvim se kolačima želite počastiti, a povesti možete i svog psa jer je Beška pet friendly pa je i Dživo dobio svoju zdjelicu kad smo sjeli za stol.
Ako ste u Čakovcu, svakako svratite. Ako niste u Čakovcu, napravite plan puta, obiđite lokalne vinare, OPG-ovce, okupajte se u Termama i pod obavezno, dođite u Bešku.