Pri svojim tumaranjima svjetom i podmorjima, pred nekoliko sam godina dospio i do Sjevernomolučkih otoka. Nikad čuli, zar ne…
Uglavnom, to je skupina otoka i otočića smještenih u Pacifiku. Iako pripadaju Indoneziji, jednim su dijelom i suvereni i samostalni (poznato, zar ne?). Danas su na vlasti nekakvi lokalni sultani, ali prvo su stigli Portugalci, pa Nizozemci, nakon njih Englezi, pa nakratko Japanci, i na kraju - Indonežani. Portugalci su ih nazvali i „začinskim otocima“ te su kontrolirali tzv. „začinsku rutu“. Tom su rutom začini putovali s Pacifika, pa preko Rta dobre nade, uzduž cijele Afrike sve do Lisabona.
Bogami, dobro su se navozali ti začini. Zamislite koliko je taj put trajao u 16. stoljeću. No isplatilo se - zbog začina.
Začini su tada bili skuplji od zlata. Papar, muškatni orah, klinčići i cimet tim su putem dolazili u Europu. Kasnije i kakao. Kakao se tada uživao samo na dvoru, jer si ga baš nitko drugi nije mogao priuštiti. Kako su mi lokalni vodiči objasnili, začini su bili toliko vrijedni jer je elita njima „ubijala“ smrad pokvarenog mesa. Obzirom da nije bilo frižidera, meso se brzo kvarilo, pa su ga trljali začinima da ipak ima koliko-toliko prihvatljiv okus. Na što je imalo okus meso neke krave ili pajceka koji su se usmrdili, a zatim prije pečenja bili tretirani cimetom i klinčićima - ne želim ni pomisliti.
Posjetio sam i lokalnu tržnicu, gdje su izložene stotine vreća s raznim začinima. Naravno da sam tamo nakupovao svega živog, pun ruksak, i naravno da sam sve to u Europi pobacao - jer nisam znao što bi uopće s tim. Ostali su mi samo muškatni orah i papar, koji su, kako se ono sada moderno kaže, neprocjenjivog okusa. Uglavnom, danas ćemo malo o začinima, i to o TOP 3 najvrjednija začina na planetu:
3. KARDAMOM
Kardamom uspijeva na Madagaskaru i u Aziji. Cijena mu je trenutačno oko 60 dolara/kg. Upotrebljava se u azijatskoj kuhinji, a ukoliko želite dobiti fenomenalan okus kave, i pogotovo čaja u zimskim danima - stavite par zrnaca. Ali doslovno par…
2. VANILIJA
Vaniliju su poznali stari Azteci. Miješali su je s kakaom, i to im je bio omiljeni napitak. Nije loše, zar ne… Prema nekim nalazima otkriveno je da je azteški kralj Montezuma II svakodnevno popio pedesetak šalica tog napitka. Cijena vanilije je danas oko 3-4 dolara po mahuni, ali na svjetskim je burzama tradicionalno vrlo oscilirajuća. Recimo, kada je Coca-Cola 1985. godine uvela na tržište colu s okusom vanilije (i to sintetičke!) - cijene su pale na minimum. Time je Madagaskar zapao u krizu, obzirom da je njihov izvoz većim dijelom vezan upravo na vaniliju. Kako piće nije imalo velikog uspjeha - povučeno je s tržišta, a cijene su se normalizirale.
Sljedeći skok, i to pozitivan, je bio 2002. Opet Coca Cola, ali ovaj puta je piće bilo rađeno s prirodnom bazom vanilije. Cijena je probila granicu od 500 dolara po kilogramu, no ubrzo se opet stabilizirala.
1. ŠAFRAN
Cijena šafrana je ovisna o kvaliteti, a varira između 4.000 pa čak do 14.000 eura po kilogramu. Ako znamo da je za kilogram potrebno ubrati oko 150.000 cvjetova, i to ručno, jasno je zbog čega mu je cijena toliko visoka. Od ukupne godišnje proizvodnje koja iznosi oko 200 tona, čak 180 tona proizvede Iran. Ja baš nisam osobit ljubitelj šafrana, i upotrebljavam ga samo i isključivo pri pripremanju talijanskog tradicionalnog jela „risotto milanese“ - e tu mi baš paše!
Iako je šafran svuda opisan kao najskuplji začin, to nije točno. Najskuplji začin na svijetu zove se charapita i porijeklom je iz Perua. Jedan kilogram stoji 20.000 eura. Da bi se dobio jedan kilogram, potrebno je ručno ubrati, pa onda sortirati oko 100 kilograma ploda. Nakon branja, plod se zajedno s peteljkom ostavi sušiti nekoliko tjedana. Pri tome dođe na 1/10 prvobitne težine. Plod su male žute bobice promjera oko 5 mm.
Upoznao sam Austrijanca koji jedini u Europi uzgaja charapitu. I to, u Mađarskoj. Pronašao je jedno polje gdje je mikroklima idealna za njen uzgoj. Najvažnije je da nema mraza. Kušao sam charapitu, i stvarno je posebna okusa. Vlasnik plantaže mi je velikodušno dao nekoliko sjemenki i poželio sreću sa sadnjom. Vjerojatnost da uspije je otprilike jednaka vjerojatnosti uspješnog parenja pandi u zoološkom vrtu. No, ja nikad ne odustajem. Dapače, imam jedno mjesto na Visu gdje nikad nema mraza. Ako uspije, sljedeće godine rabim charapitu za „penne arrabiata“!
I za kraj još malo Sjevernomolučkih otoka:
Otoci su stvarno predivni, a domoroci nemaju apsolutno nikakvog kontakta s civilizacijom. Ne znaju čak ni što je novac i zapravo ne poznaju ništa osim otočića na kojem žive. Siguran sam da o loptastom obliku zemlje nemaju pojma. Na svakom otočiću živi jedna do dvije obitelji, uzgajaju kokoši, a Indonezija im jednom mjesečno dostavi po vreću riže. Iako baš nije uputno odlaziti na otoke, ja sam ipak otišao. Kradomice.
Sa sobom sam još iz Europe uzeo nekoliko malih zrcala, flomastere i papire za crtanje za djecu. Sreći nije bilo kraja. Članovi obitelji koju sam upoznao gledali su me valjda kao što su domoroci gledali Kolumba kad se prvi put iskrcao na obalama Novog Svijeta.
Ostao sam neko vrijeme, i čak smo i razgovarali. Rukama i nogama, ali smo se sporazumjeli i dobro zabavili. Ah da… u vezi komunikacije: svaki otok i svaka obitelj imaju neki svoj dijalekt, ne razumiju se međusobno, a ni ne posjećuju, iako su otoci udaljeni po stotinjak metara. Skroz ludo! A podmorje je takvo da se opisati ne može. Koralji, koji su tik uz površinu mora, Ajme divote…
North Moluccas, I`ll be back, voli vas vaš Gastroterminator!
