Neposredno ispod zagrebačke Uspinjače, u Tomićevoj 4 smjestio se restoran Vallis Aurea, nekadašnje Kutjevo. Crnu lamperiju zamijenili su uredni bijeli zidovi prošarani ciglom, a pobjedu staroga nad modernim vidimo u prekrasnim starim lukovima, kao i slikama po zidovima. Priprema se i posebni kutak kojim će se obilježiti mjesto rezervirano za prerano preminulog velikog Matka Peića, inače godinama stalnoga gosta restorana.
Preko dana je Vallis Aurea meka ljudi koji ne žele na fast food, jedu se domaći specijaliteti u obilnim porcijama, i to je definitivno "the mjesto" gdje ćete pobjeći s kompjutera i sa sastanaka (samo vam fali da zagrlite svoju baku što vas je tako dobro najela), pa možete otići dalje šljakati do 17.00...
Nakon sezone zimskih odmora, vallis Aurea je restoran a la carte, ponosan i opet na svoje domaće specijalitete s grilla, bez nekih pretjerivanja – ovdje ste se došli pošteno najesti, a ne folirati, i ta filozofija kao da je zabijena na nekom zidu. Klijentela je raznovrsna, od obitelji, preko starije gemišterske ekipe, pa sve do celebritija – tijekom ručka uspjeli smo uočiti Renmena i Stjepana Hausera, a nismo niti dva sata jeli...
Mjesto je prozračno, ugodno, posluga ugodna i brza, puno iznad razine starih zagrebačkih pajzlova i žlica umotanih u papirnatu salvetu. Što nipošto nije loše, dapače. Unatoč visokom nivou, gableci su od 35-46 kuna, a teško je voći do dna tanjura, vjerujte nam na riječ.
Prvo jelo dolazi na tradicionalni crveni stolnjak, riječ je o ajngemahtecu, gustoj juhi u kojoj ima apsolutno svega zdravog. Jednostavno mi je žao što nisam bio mamuran jer bi me ovo trenutno izliječilo. Inače, svaki dan je na meniju drugih par jela, od pašticade do fiša i čobanca, tako da ima za svakog ponešto – pogotovo za strance koji su na Trip Advisoru Zlatnoj dolini dali četiri zvjezdice za gostoprimstvo.
Nastavljamo s pohanim svinjskim šniclom punjenim junećim dimljenim jezikom, tvrdo kuhanim jajima, kravljim sirom i hrenom, takozvanim – Purgerskim odreskom, specijalitetom kuće. Osim što se malo teško reže jer fila leti na sve strane (sve se pojelo, ne brinite), ovo je definitivno jelo dana, bez obzira što smo jeli i lungiće i bunceke koji nimalo ne zaostaju. Uz to svakako treba posvetiti pažnju prilogu, krumpiru s mileramom i mljevenom crvenom paprikom. Pa nek netko kaže da je krumpir dosadan, pih...
Umjesto salate – logično, sezonski kupus, mrtva usta bi ga jela, taman dovoljno tvrd da pruža otpor, a ne problem.
Uglavnom, ako ste u centru grada i ozbiljnom speedu, a za gablec ili ručak ne želite jesti komad pizze, plastični burger ili tužno pecivo, svakako navratite u Vallis Aureu, koja unatoč svom imenu, sjajan gemišt radi od – graševine Belje. Za kraj, utopite se u palačinkama s vajnšatoom, ili dobrim starim kuhanim štruklama s prezlom i domaćim vrhnjem. Znali su ti naši stari što je dobro... Dobar tek i bacite oko na facebook Vallis Auree!
