Dugo vremena Hrvatska nije znala za pravi fast food. Postojao je jedan lanac brze prehrane koji je relativno rijetko mijenjao svoju ponudu i nije nudio sve proizvode koji su bili dostupni u inozemstvu unutar istog lanca. Nakon desetak i više godina, brza prehrana je zaživjela u Zagrebu. Nije se bilo jednostavno boriti s našim lancima pekarnica i njihovim sendvičima, ali neki su uspjeli. Naravno, najbolje se plasirao tzv. ‘junk food’ jer je to obično najjeftinija opcija - poput smrznutih krumpirića i medaljona od piletine.
Međutim, pekarnice su uzvratile sa svojom ponudom novih sendviča, pizza i bureka, a restorani s kobasicama, hamburgerima i ćevapima. Ne možete ćevape oduzeti ljudima u ovoj regiji bez obzira s kojim se američkim trikom služite. Nažalost, ono što možete je prodavati lošu prehranu po relativno skupim cijenama. Zanemarit ćemo sada podizanje pdv-a već ćemo se koncentrirati na same cijene jela s obzirom na samu kvalitetu. Što znači da u ovom trenutku za istu cijenu možete dobiti kremasti rižoto sa svježim sastojcima u restoranu i ono što se meni dogodilo prije koji dan, nažalost, zagorjelu pljeskavicu s malo kečapa.
Da se razumijemo, od najboljeg dijela mesa možete napraviti najgore jelo koje ste ikada probali (jako teško, ali možete) i obrnuto. Već dugo postoji val internacionalnih chefova koji od najjeftinijih i potpuno zanemarenih dijelova mesa ili drugih namirnica izrađuju prekrasna jela. Sama činjenica da se ništa ne odbacuje i da se svaki djelić namirnice iskoristi u kuhinji je nešto što snažno podržavam i cijenim.
Pizza kod nas ima malo drugačiju priču. Naime, ona nam je dovoljno bliska da ju vjerojatno nikada nećemo smatrati fast foodom. I to je sasvim u redu jer imate ponudu poput pizza cutova koji pružaju onoliko koliko bi i trebali za desetak kuna. Čak se još uvijek može pronaći deep dish pizza i pizze s punjenim rubovima i slično, ali i one koje su sada najveći hit - pizze s tankim hrskavim tijestom. Takve pizze nisu česte i nisu za svakoga, ali u pravilu se koriste puno kvalitetniji sastojci jer se teže sakriju “ups, nisam vidio da je prošao rok trajanja” fore.
Wok također spada u brzu prehranu, ali može biti zdravi obrok ako se pazi na sastojke. Međutim malo teže pronalazi svoje mjesto na listi s obzirom na ostale. Možda je zbog toga što je nama tjestenina ipak samo ona prava kada je iz Italije ili nonine kuhinje, ili zato što još uvijek cijene nisu u skladu s kvalitetom. Svako wok jelo bi trebalo biti pripremljeno vrlo svježe i na licu mjesta, dok kod nas to nije često slučaj. Prekuhana tjestenina stoji u ulju, u nju se umiješa davno pečena piletina s malo povrća, i na kraju vam je žao što niste otišli u onaj malo skuplji sa simpa konobarima.
Što se tiče sendviča, Zagreb je pokrio skoro sve što postoji. Postoje pekarnice koje najviše nude hladne sendviče, te par kioska i mjesta na kojima možete naći tople i grilane, vege i mesne sendviče. Postojalo je jedno mjesto sa super sendvičima. Koristili su najkvalitetnije sastojke i imali domaći kruh. Sastojci su bili raznovrsni i dobro kombinirani, ali se nažalost zatvorio jer nije bio održiv. Nadam se da će se uskoro vratiti slično mjesto i da će svoju ponudu još više razgranati. Dok se to ne dogodi, možete na mom blogu naći alternativu.
Sve u svemu nije loše. Ponuda postoji i povećava se iz dana u dan. Paralelno se filtriraju mjesta koja ne nude dobru uslugu ili nisu u toku s vremenom. Lagano se vraćaju okusi koji su se zaboravili na neko vrijeme, a u isto vrijeme neki se igraju i s novim okusima i jelima. Tako da mi je jako drago reći da je iduću hit koji napokon dolazi na ove prostore nakon nekog vremena je kvaliteta. Postupno se ljudi ipak uče cijeniti ono što je kvalitetno i podržavaju takvu filozofiju. Jedan od takvih mjesta je Korica koja nudi kruh naš svagdašnji u svojem najboljem izdanju.
Mladi ljudi koji se ne predaju i stvaraju svojim rukama kvalitetne proizvode su naše najveće bogatstvo. Osim Korice postoji niz ljudi koji se trude cijelo vrijeme i stvaraju divne stvari koje su dostupne svima. Sve njih treba javno pohvaliti i podržati. Jako je važno napomenuti ako nešto nije na razini kao npr. naši zakoni o uvozu hrane, ali jednako važno (ako ne i važnije) je uputiti lijepu riječ.
Sloboda tržišta je nešto treba poštovati koliko god nam se nekad činila izvan kontrole. Sve ima svoju cijenu. Kada dođete u restoran, došli ste kod vlasnika doma. On će vam pružiti određenu uslugu, poslužiti hranu i piće, te time priuštiti doživljaj. Na kraju ćete dobiti račun koji će vam reći koliko to vrijedi. Na vama je da odlučite jeste li zadovoljni i hoćete li se vratiti. Problem je u tome što ne možete znati da ste dobili hranu niske kvalitete ako niste nikada probali istu hranu vrlo visoke ili odlične kvalitete. Morate moći s nečime usporediti. Probajte i sami procijenite koji vam restorani više odgovaraju, a ja ću se do tada kladiti na one malo skuplje sa simpa konobarima.
Ako ste zadovoljni s uslugom i proizvodom, recite to ljudima koji su zaslužni za to. Kada se idući puta nađete u restoranu, pohvalite chefa i osoblje. Pohvalite blagajnicu u dućanu ako je uskočila ili se brzo snašla u nepredviđenoj situaciji. Zahvalite se ljudima kod kojih svaki dan kupujete kruh već godinama.
Anamariju, odnosno Oh fudge, možete pratiti na stranici, instagramu te facebooku.
