O tajanstvenoj duši Rusije mnogo se pisalo; ona je mistična, tamna, ali prekrasna, a ako bi se tražilo njeno kulinarsko utjelovljenje onda bi se ono moglo naći čaju, aromatičnom napitku koji je u samom srcu ruskog identiteta i kulture te pokazatelj tradicije i gostoljubivosti njenog naroda. I upravo je čaj, a ne prema uvriježenom mišljenju votka, nacionalno piće ove države.
Kada je čaj postao tako važan dio ruskog načina života?
Iako je čaj poznat gotovo 5000 godina, u Rusiji se pojavio 1638. godine kada je ruski car Mihajlo I. Fjodorovič Romanov od mongolskog vladara Altan-Khana koji ga je posjetio, na dar dobio poveću količinu čaja. Caru se dopao egzotični okus istoka i to je bio začetak slavne ceremonije njegova ispijanja, po svemu specifične te i danas važnog dijela ruskog načina života. Prvotno je zbog kompliciranog i skupog transporta ovaj napitak bio dostupan jedino aristokraciji i najbogatijima, no tek je za vrijeme vladavine carice Katarine Velike u 18-om stoljeću započeo redovan uvoz čaja. To je smanjilo njegovu cijenu te ga učinilo dostupnim širim slojevima društva carevine pa je do 19-og stoljeća osvojio trgovce i građanstvo.
I danas velik dio Rusa vari čaj na tradicionalan način
Nakon Oktobarske revolucije, izbjegla aristokracija proširila je ovaj mistični ritual širom svijeta, ali specifičan običaj pripreme i ispijanja čaja ostao je neizostavni dnevni običaj i u Sovjetskom periodu kada ga je prakticirala radnička klasa. I danas, unatoč brzom načinu života, veliki dio Rusa vari čaj na tradicionalan način. Ne postoje striktna pravila, ali svaka obitelj, društvena klasa i regija imaju svoj poseban način. Ipak, postoji nekoliko poveznica.
Tipičan i najčešće konzumiran ruski čaj je crni, nekoć nazivan „karavanski“ jer se od 16 do 18 mjeseci karavanama deva dopremao iz Kine, a svoj je prepoznatljiv dimljeni okus poprimao od logorskih vatri oko kojih se grijalo tijekom puta.
U SAD-u je poznat napitak pod nazivom „Russian Tea“ (ruski čaj), koji se pojavio u jednoj američkoj kuharici iz 1925. godine. I danas se konzumira tijekom božićnih svetkovina, no osim imena, nema nikakvu poveznicu s Rusijom. Foto:
Čaj se tradicionalno vari u dva koraka. Prvo se u čajniku priprema „zavarka“, koncentrat od listića čaja dostatan za više ljudi. U šalicu se potom ulije malo zavarke koja se razrjeđuje vrućom vodom. Čajnici su bili ovalnog oblika, a u nekim regijama koristila su se po tri, različite veličine, poslagana jedan na drugi, a ponekad su bili izrađeni tako da posloženi zajedno imaju ljudski ili životinjski oblik.
Ovako se uživalo u dvjema vrstama čaja. Najmanji čajnik na vrhu sadržavao je biljni čaj, srednji obično jači, crni, a u donjem, najvećem čajniku bila je vruća voda kojom je svatko prema vlastitom ukusu mogao odrediti jačinu napitka.
Samovar je simbol ruske ceremonije čaja, ali i pravo umjetničko djelo
Ipak, „samovar“ je postao okosnica i simbol ruske ceremonije čaja, a s vremenom i pravo umjetničko djelo. Ova je naprava zapravo, kako govori i značenje imena, spremnik za zagrijavanje vode koji se izrađivao u raznim oblicima, ali najčešće je podsjećao na urnu, na čiji vrh bi se stavljao čajnik sa zavarkom.
Rusi su vjerovali da samovar ima dušu zbog neobičnih zvukova koje je činila voda koja se u njemu zagrijavala do vrenja, stoga je uvriježeno bilo govoriti da „samovar pjeva“. Foto:
Obično se izrađivao od različitih metala, željeza, bakra, mjedi, nikla, srebra pa čak i zlata, bio je ukrašen i emajlom, a imao je zapremninu od tri do trideset litara. Starije su varijante po sredini imale cijev s dimnjakom gdje je izgarao ugljen, drvo ili češeri, što je vodu i čaj održavalo toplim. Zavarka se iz čajnika lijevala u šalicu, a iz pipe na samovaru vruća voda, najčešće u omjeru 10/1, kako bi se koncentrat razrijedio.
Čaj se lijevao u posebne šalice, „podstakanniki“ tj. staklene čaše u stalku s ručkom načinjenim od posrebrenih ili pozlaćenih legura, za elitu od srebra. Kako se čaj iz samovara nikako ne hladi, uz šalicu se služio i poseban tanjurić u koji se često izlijevao kako bi se brže ohladio, a iz kojeg se i pio, često preko kockice šećera koja se stavljala u usta. Tijekom rituala obično se izlagao vrijedan porculan, pokazatelj društvenog statusa, koji se oslikavao s motivima iz ruskih narodnih priča.
Uz čaj su se uvijek blagovale različite vrste peciva, kolača, pite, sendviči...
Čaj koji se vario u raskošno ukrašenim samovarima pričinjao je poseban užitak svojim intenzivnim mirisom i bojom. Uz čaj su se gotovo uvijek blagovale različite vrste peciva, kolača, te pite, sendviči, salate, a uz šećer i limun, dodavao mu se med, voće, a sladio se čak i džemom. Mlijeko kao dodatak se nije udomaćilo.
Smatralo se i smatra se nepristojno gostu ne ponudit čaj, kao što ga je nepristojno i odbiti. U stara se vremena svaki dan poslije večere čaj tradicionalno vario u samovaru koji se postavljao na raspremljeni stol oko kojeg se okupljala čitava obitelj. Otac bi, kao „pater familias“, dao znak za početak ispijanja napitka nakon čega bi ga domaćica posluživala. Uz ceremoniju, tijekom koje bi se znalo popiti i do petnaestak šalica, uživalo se u glazbi, a zaključivala se i plesom.
Ovaj egzotični, uzbudljivi i vedri ritual, koji su ovjekovječili brojni umjetnici, iako u tragovima, živi i dalje, kako u matičnoj zemlji tako i drugdje. Jedno od svjetskih poznatih mjesta gdje je bio posebno popularan slavni je njujorški restoran „The Russian Tea Room“ koji je pohodilo visoko društvo zaljubljeno u „Goût Russe“. Danas se ništa manje slavni restoran „Russian Samovar“ diči velikom zbirkom antiknih samovara oko kojih se okupljaju elegantni gosti poslije kazališnih predstava.
Od Puškina do "Seks i grada" uz čaj su se sklapali poslovi i rađale ljubavi
Uz toplinu samovara tijekom dugih hladnih zima djeca su nekoć slušala priče, odrasli su raspravljali o politici, kulturi te sklapali poslove, ali rađale su se i ljubavi. Kao Kupidovog ambasadora opisao ga je i Puškin u djelu Jevgenij Onjegin. Možda je to imao na umu i fiktivni Aleksandr Petrovsky iz popularne serije „Seks i grad“ koji je zavodeći Carrie Bradshaw tijekom noćnog blagovanja u „Russian Samovaru“ pribjegao specifičnoj čaroliji aromatičnog napitka kojeg je oplemenio višnjama.
Od salona aristokracije do danas, uživanje u čaju ostalo je integralnim dijelom ruskog umijeća življenja koje najbolje definira kulturu i gastro tradiciju zemlje, čiji je nacionalni napitak te mistični ritual njegove pripreme i ispijanja osvojio svijet.
