Prolazeći Blato, skrenula sam na cestu prema Prižbi. Sjetila sam se jednog sličnog putovanja od prije dvadesetak godina. Snimali smo dokumentarac o otoku Korčuli. Kolega koji mi je pomagao birati lokacije pitao me bi li me zanimalo snimiti selo u kojem više nitko ne živi, ali su priroda i vizure prekrasne. Zvučalo je obećavajuće.
Vozili smo cestom nekoliko kilometara. Usred maslinika skrenuli smo na puteljak zarastao travom. Nakon nekoliko kilometara ugledala sam nekoliko kamenih kuća ispred kojih je bila tabla s natpisom sela “Dub“. Koje li ironije, naime Dub je narodni naziv za hrast lužnjak (Quercus robur) - drvo iznimne dugovječnosti koje može doseći starost do 800 godina. Bilo je proljeće, sve je bilo zeleno i rascvjetano, ali nekako prazno. Prišla sam starim drvenim vratima na ulazu u jednu kuću. Pogled mi je privukao veliki ključ koji je visio na hrđavom čavlu zabijenom u gredu uz vrata.
Lagano sam gurnula vrata i ušla u prostoriju koja mi se zbog jakog sunca učinila potpuno mračnom. Ušavši u prostoriju osjećala sam se kao da sam ušla u život ljudi koji su tu živjeli. Kad su mi se oči priviknule na mrak vidjela sam da se nalazim u centralnoj prostoriji u kojoj se živjelo. Na peći je bio lonac, iznad nje na gredi visjele su trošne prašnjave posude. Do peći se nalazio stol na kojem je bio stari tanjur i požutjela smežurana pisma. Taj osjećaj težine i tuge koji sam tada osjećala, osjetim i danas nakon dvadeset godina kad razmišljam o Dubu. Kao da je netko naredio trenutnu prisilnu evakuaciju.
Tako je i bilo samo evakuaciju je te 1928. godine “priredila“ filoksera (Viteus Vitifoliae) koja je uništila 97% vinograda od kojih je živjela većina stanovnika Korčule. S otoka je iselilo više od pola stanovnika, uglavnom u prekooceanske zemlje.
Kad je filoksera 1868. u potpunosti ugrozila francusko vinogradarstvo, Francuska je uvozila u prvom redu dalmatinska vina. To je ubrzalo razvoj vinogradarstva u Dalmaciji iako je ta grana poljoprivrede oduvijek bila izuzetno značajna na otoku Korčuli.
U Statutu grada i otoka Korčule iz 1214 g. je niz odredbi iz kojih se vidi važnost vinogradarstva i vinarske proizvodnje. Tako je Statutom određeno da u vrijeme dozrijevanja grožđa nitko ne smije prolaziti vinogradom noću ako sa sobom nema upaljeni svijećnjak. Za namjerno oštećivanje ili uništavanje vinograda predviđena kazna bila je odsijecanje ruke.
Vozeći se kroz Prižbu razmišljam o ljudima koji su morali ostaviti ovaj dio raja i otići u nepoznato. Nepoznato je preblaga riječ. Većina ovih ljudi otplovila je do Australije i Novog Zelanda noseći sa sobom sve vrijedno u jednom koferu i golim rukama počela stvarati novi život. Nije me iznenadilo kad sam pronašla podatak da je nekoliko najvažnijih novozelandskih vinara hrvatskog porijekla. Razmišljam o tom putu bez povratka, spojiti te kockice mozaika u filmsku priču. Vjerojatno ću mu se uskoro ozbiljnije posvetiti.
Pošip je pravi Korčulanin
Nedaleko od Prižbe je lokacija gdje je pronađena autohtona sorta Pošip, u malom mjestu Smokvica, uz samu granicu s Čarom. Pošip je prvo hrvatsko bijelo vino sa zaštićenim geografskim porijeklom, zaštićeno 1967 godine. Postoji zanimljiva priča o tome kako je Pošip dobio ime. Priča kaže da je smokvički poljoprivrednik Marin Tomašić zvan Caparin sredinom 19. st. pronašao “čudnovatu“ lozu razvijenih prutova na šipku ili kako kažu u Smokvici raste “po šipku“. Tijekom vremena zadnji slog je otpao i ostao je samo Pošip. Profesori Maletić i Pejić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu su 2002. svojim istraživanjem i DNA analizama dokazali da je Pošip svojim “rođenjem“ pravi Korčulanin, a roditelji su mu Bratkovina bijela i Zlatarica.
Pošip nam dolazi u nekoliko lica. Možda je najinteresantnije ono koje su nam vinarija Čara i vinarija Krajančić uspjele prikazati zadnjih desetak godina, a to je vino s visokim udjelom svježine i herbalnih aroma. Od bijelog vina uvijek očekujemo da djelomično bude i osvježenje. Pošip je prije toga bio vino južnjačkog karaktera, s visokim alkoholima i jednom težinom koja je bila tipična za južna vina. Današnji, moderni pošip, kojeg su te dvije vinarije izbacile je mirisan, osvježavajuć. I dalje ima svoj južnjački karakter, ali ima i svježinu.
Luka Krajančić otkrio je novo lice pošipa
Nedaleko u Zavalatici živi vinar, pjesnik i kipar Luka Krajančić. Skroman i jednostavan po prirodi, za sebe kaže da je mali čovjek s malog otoka koji radi ono što voli. Nema sumnje da to radi i više nego uspješno jer glas o njemu i njegovim vrhunskim vinima daleko nadilazi granice njegove prekrasne Zavalatice, kao i granice Lijepe naše. Luka Krajančić je trenutačno najvažniji proizvođač pošipa. Osim srebrnih i zlatnih odličja na međunarodnim natjecanjima, američki magazin Win and Spirit ga je uvrstio u kategoriji vrijednost za novac među 100 najboljih vina na svijetu.
U nedavnom intervjuu mi je rekao da je neizostavno pitanje koje mu uvijek postavljaju “koliko vi proizvodite”? “ Ja volim reći da proizvodim jednu bocu za jednoga čovjeka. I svaki taj koji kuša bocu mora dotaknuti taj dio duše koji je unesen unutra i onda se ciklus zatvori“, kaže Luka. “Lozu ne doživljavam kao nešto što će mi dati određeni broj kilograma od kojih ću dobiti određeni broj butelja koje će mi donijeti određeni broj kuna. Tako ne razmišljam i u tom dijelu su mi brojke potpuno irelevantne! Smisao je da u vinograd dođeš punim srcem. Poanta vina nije da ga konfekcioniraš nego približiš na svoj način! Ja sam približavajući vino drugima kroz njega pokazao i sebe. U mojoj vinskoj priči između mene i vina ja sam samo statist i slušač“, priča Luka Krajančić.
Zanimljivo je ono što mi je o Luki Krajančiću rekao Saša Špiranec, vinski stručnjak: “Luka Krajančić je promijenio pošip u potpunosti. Pošip je već desetljećima poznat kao vino južnjačkog karaktera, dakle s punim tijelom, puno alkohola, jednom gorčinom na kraju, zrelošću. Međutim on je došao s jednim sasvim novim stilom pošipa, osvježavajućim pošipom, mirisnim, punim herbalnih aroma. Jednostavno nismo znali da to ta sorta može. On je u vinogradu pristupio jednoj metodi, pustio je više lišća, pristupio je ranijoj berbi da bi došao do više kiselina, do veče svježine I to se pokazalo kao pun pogodak. Tržište je poludjelo za tim njegovim pošipom. On je vjerojatno jedini proizvođač pošipa koji s lakoćom prodaje sve količine. Nikad ih nema dovoljno bez obzira na to što mu vino nije jeftino. S druge strane on nije žrtvovao kvalitetu. Dakle, smanjio je urod i potrudio se da, usprkos toj svježini ima vino visoke kvalitete, punoće, krepkoće. Svega onog što očekujemo od vina.“
"
Teško je na ljepši način predstaviti more, krajolik kojemu ovaj poeta pripada, kao i njega samoga od njegovih stihova:
To ti je kao da na vrh svijeta potegneš ariju i pustiš glas….. Ili u orkestru od 100 instrumenata najljepšu notu da pušta bas..
To ti je ono što liječi rane, uklanja što je ružno, nakuplja sol, i negdje spremi sve naše mane, a negdje gladnom napuni stol..
Potegneš ariju i glas se širi, i prođe život, dođeš na kraj, i kad se raj već pomalo nazire, kažeš – ja sam već vidio jedanput raj.
To ti je kao da jesi i nisi, potegneš ariju i pustiš glas, kao da na dnu konopa visi lijepo i ružno u isti čas.
To ti je more, sine moj što je najveće kad ne bi htio.. To ti je more, to ti je ljubav, a more, to smo i ja i ti…
Autorica ove reportaže, Vesna Šijak Gabaj, ljubav je prema hrvatskoj gastronomiji pretočila i u seriju dokumentaraca "Najbolje iz Hrvatske". Kroz deset polusatnih epizoda otkrit ćete što je najbolje, najljepše i najukusnije u Lijepoj našoj, a sve možete pratiti i na istoimenoj Facebook stranici. Prvu epizodu putopisno-gastronomskog magazina pratite već ove subote, 29. rujna, od 11 sati na N1!
