Meni se Germknödli ukazahu ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, i to u jednoj maloj zalogajnici pokraj Kastner & Öhlera u Grazu. Pri mojim čestim putovanjima u Graz, konzumacija istih - postala mi je obavezan ritual.
U Graz sam često putovao poslovno. Moj posao bi se mogao nazvati švercanjem. Švercao sam kavu u manjim količinama. I to je zgodna anegdota - naime, u ono vrijeme u Jugoslaviji nije bilo kave, a preko granice si smio unijeti najviše 1 kilogram. Ako si imao više a „ulovilo te“ - ostao si bez kave, a još si platio i masnu kaznu za šverc. Moja je metoda bila malo kompliciranija, ali i vrlo efikasna. U Grazu sam pronašao jednu praonicu rublja čije sam djelatnice podmitio sa zagorskim štruklima. Iste su mi sačuvale prazne kutije od praška za pranje.
Dakle, kupio sam kavu, natrpao je u praznu kutiju od praška (stalo je 11 kg.). Preko kave bih stavio papir, i na papir prosuo prašak za pranje rublja koji sam čvaknuo mami još u Zagrebu, koji sam prošvercao tko zna kad. Stavio bih poklopac na kutiju i prešao granicu. Kasnije sam na taj način švercao cigarete u Austriju, no o tome neki drugi put.
Dakle, Germknödl mi se ukazao kroz parnu zavjesu aparata za parenje. Odmah me opčinio svojim mirisom. Miris vrućeg dizanog tijesta! Pa nema boljeg i zamamnijeg mirisa…
No, prije nego što dođemo do recepta, nekoliko opaski:
- Germknödl se puni isključivo pekmezom od šljiva. I to onim kiselim, koji se još naziva „rester“ ili „povidl“. Punjenje sa svim ostalim čudima, čokoladom, sirom, nutelama, vanili-kremom... predstavlja čisto bogohuljenje te delicije. Oprilike kao da pizzu namažete Eurokremom ili ju jedete s bananama i ananasom.
- Originalni se Germknödl NE KUHA nego pari! Ne smije doći u dodir s vodom jer se neće napuhnuti niti imati onu svoju pravu teksturu. Za to postoje specijalni aparati. Kojih ja, naravno nemam, nego improviziram tako da u lonac stavim vodu, gotov Germknödl u žičano sito za prosijavanje brašna, i postavim ga iznad pare. Stavim poklopac na cjediljku i stvar funkcionira savršeno.
- Gotova se delicija prelije s rastopljenim maslacem, a nakon toga pospe mješavinom maka i šećera u prahu.
- Ždere se onak vruće da ti pekmez spali nepce…
Recept:
- Pomiješajte 30 gr. svježeg kvasca, malo mlijeka, šećera i brašna i stavite na toplo da se lijepo diže.
- Pomiješajte 60 gr. maslaca s jednim jajetom (+ jedan bjelanjak), 500 gr. brašna, 50 gr. šećera, paketićem vanili šećera, naribanom koricom pola limuna, malo soli i 2.5 dcl mlijeka.
- Izmiješajte točku 1 i točku 2 zajedno u jednoličnu glatku masu. Stavite na stranu da vam se malo digne.
- Sada dolazi najteži dio: Tijesto razvaljajte na pobrašnjenu dasku, ali tako da ostane visoko barem tri prsta. Formirajte komade veličine dlana, stavite na pobrašnjeni dlan, jednom žlicom utisnite malu udubinu i u nju stavite žlicu „povidla“. Nakon toga lagano stisnite dlan i formirajte kuglu. Još ju malo provrtite u ruci, i proizvod je spreman za parenje.
- Prema već opisanom načinu parite ga dok se površina ne prestane ljepiti kada je dodirnete prstima.
- Nakon što je gotov, slijedi polivanje rastopljenim maslacem i mješavinom maka i šećera u prahu!
- Stvar je spremna za konzumaciju!
Kad se već raspisah o povidlu, na pamet mi pao jedan drugi recept za poslasticu koju sigurno niste nikad jeli. Malo je jednostavniji ali besramno dobar, ukraden direktno iz knjige recepata moje prabake austrijskog podrijetla, Johanne von Abram.
Vjerujte, ludo fino, a i kombinacija sastojaka koje nikad ne bi sparili… Anyway, čitamo se uskoro, voli vas vaš Gastroterminator!
