Moje ime je Izabela i ovo sve oko mene to je vagon neopranog suđa. Nakon što me gastronomski nomad, foodporn koketa i nezasitni beer hunter Ribafish od dokone kućanice odlučio očeličiti regrutacijom u redove onih koji vole fino, pokušavaju nešto napisati i ne znaju okinuti dobru fotku, usnula sam anksiozan san u kojem mi se klimaju i ispadaju zubi. Kako sam izgubila čak šest dragocjenih kamenčića, ispostavilo se najlogičnijim - bol utrnuti sladoledom. Poslasticom koja se danas izrađuje od - apsolutno svega.
Iz debelog sam djeteta, koje jede skrivečki i redovito se prežderava u gostima, a što je na fotkama ovjekovječeno mrljama na majici, tamo negdje u adolescenciji, dakle, iza tridesete, izrasla u mršavu mačku koja više ne jede i ne prihvaća tri instant šećerne kugle, nego jednu finu, pravu, punokrvnu, kuglicu za dužu vezu.
Intenzivni okusi, vrhnje, jaja, maslac, čokolada, tzv. “prava hrana” općenito, postali su imperativ, nepce je evoluiralo, pa mi je tako među dražim destinacijama mali i na prvu neugledan, ali umnogome ponajveći:
Orijent. Koji vam već u jednoj kuglici daje dozu užitka, utjehe i kreativnosti. Mjesto gdje konce drže “seke” kojima se s melangeom dragosti i strahopoštovanja zna pripisivati šarmantna usporedba sa seinfeldovskim jušnim nazijem, a kojima se uvijek vraćamo jer tamo stoluju oni koji, tradicijom i inventivnošću, čuvaju stražu istinskom slastičarstvu, a o slasticama znaju i pročavrljati. Pa sam se tako nedavno podružila s njihovim stražarom kodnog imena Night Watch: vizualno muževan i puten sladoled od crnog sezama koji laganom gorčinom podsjeća na neku odrasliju tahan halvu, a idealno je razbijen daškom soli pa je griota ne baciti mu se u zagrljaj čak i ako niste ljubitelji halve. Srk dobrog espressa i tmuran dan je izliječen.
Uz Coprnjicu koja od buče radi raspašoj, cvjetnu La Vie En Rose, Tarte Tatin mio k’o jabučica ili američki rasplesanog Elvisa, da spomenem samo neke, majstorijama je pridružen novi član - Christmas Pudding - pa ostaje vidjeti hoće li Orijent tradicionalno prekinuti sezonu danom besplatnog sladoleda ili ćemo za promjenu biti blagoslovljeni cjelogodišnjim kugličarenjem.
Bilo kako bilo, dostojnu utjehu pruža relativno mladi, pas čuvar Medenko do kojeg mi je i dalje najdraže potegnuti do Samobora, u usporeni ritam uz vrhunsku Cogito kavu, a favorit mi je njihova samoborska kreacija Čoko Bermet, tako dobra da me malo ljuti što ju je u zagrebačkih partnera malo teže sresti, a u korist raznih, pa i duhovitih, piskavica. Pravi je to, a moderan, predstavnik Samobora i domaćega, meni čak dostojnija naslada od vječnih pjenastih kremšnita. Medenko redovito čarobira nove okuse pa svako malo valja zaviriti i razmaziti njuškicu.
Kad se pak zaželim hommagea nekom drugom Zagrebu, mogu pogledati Crno-Bijeli Svijet. Ili otići u b 041 gdje će me ambijent nakratko uljuljkati u iluziju kako Zagreb, i Masarykova u njemu, i dalje ima isti pozivni. Nježni i ostali stripovski junaci, Polet, Zvečka, vinili i kasete koje je netko jamačno premotavao olovkama, oživljavaju goli beton dok guštam u nugatu talijanske pistacije ili bogatoj čokoladi s mentom. I prisjećam se Amadeusa, Kreme kakve nema, svečanog zimskog sladoleda od skorenog šlaga s čokoladnim preljevom, kako smo čokoladu mjerili rebrima, kako me mama vodila kod Ćamile na punč, kako mi je tata kupovao spiralna čuda s higijenski sumnjivog automata na kolodvoru, kako su me rođaci vozili po paklu u Renaultu 4, uz tanašnu sjenu jablanova, dok su nam punčevi kapali po stisnutim koljenima, a nije nam falila klima, i Pekabelinih čudesa na spomen kojih se topim kao onaj Twinny na dva štapića. Zamisli ti to, sladoled na dva štapića!
Jednom sam prilikom, godinama nakon što se sve svršilo, na nekoj opskurnoj benzinskoj pumpi negdje oko Novog Sada, praktički sada, naišla na sladoled Leni. To više nije bila Pekabela, na znam kako se zvalo, a nije ni bitno. Nisam ga kupila. Možda to više nije to. Možda bih sada rekla kako mi je presladak, kako se lješnjaci ne osjete dovoljno, kako...
Kako je bolje da ostane u sjećanju onakav savršen i najdraži kakav je bio. Sezona je pri kraju, iskoristite je. Jer tko zna kad će opet bit’...
