Međimurje sve posjetitelje oduševljava uređenim okolišem, bilo da je riječ o javnim, dakle gradskim ili općinskim zemljištima, bilo da su to okućnice. Strancima, s kojima sam putovao najsjevernijim dijelom Lijepe Naše, jako su se dopali mirni brežuljci na čijim su padinama vinogradi. Mi smo se valjda na tu ljepotu naviknuli pa je posebno ni ne primjećujemo.
No nama se, a i istim onim strancima, sviđaju međimurska hrana i vina. A posebno vina i njihove cijene. U Međimurju je, naime, poprilično teško pronaći butelju skuplju od 50 kuna pa ih po cijeni ne treba dijeliti. Ova će preporuka zato biti prema zamišljenom međimurskom ručku u četiri slijeda.
Predjelo: Meso z tiblice i turoš sir
Pečenu svinjetinu pohranjenu u drvenu posudu ispunjenu svinjskom masti mnogi drže glavnim jelom, no ja na svakom putu prema Međimurju sanjam kako će me prije "pravog" obroka, onako s nogu, dočekati to meso z tiblice i turoš sir, sušeni svježi sir u obliku stožca s crvenom paprikom, a poslužen uz mladi luk i, naravno, čašu laganog vina. E pa u toj priči o laganim bijelim mješavinama sorata Međimurci su carevi, a finim su vinima dali i privlačna imena. Obitelj Kocijan od chardonnaya, rizlinga, pušipela i graševine radi Štrigovska zvona.
Vinarija Dvanajščak Kozol ima Grofovo (chardonnay, pinot bijeli, pušipel i graševina), Cmrečnjak je svoju mješavinu rizlinga, chardonnaya, Zelenog silvanca i traminca nazvao Krče po vinogradarskom položaju, a obitelj Hažić vino od graševine, chardonnaya i sauvignona zove Martinovo ruho. Štampari su vinu od graševine, pušipela, sauvignona i rizlinga dali ime Pol i pol. Uz ovo će jelo, naravno, odlično pristajati i međimurska jednosortna suha vina s izraženijim finim kiselinama.
Juha: Pretepena juha ili Gulaš juha
S pušipelom, rizlingom ili nekom međimurskom graševinom lijepo će početi "službeni" objed uz domaću pretepenu juhu. Rade je od goveđeg temeljca, dimljenog mesa, svinjske masti i tog "pretepa" od kiselog vrhnja, brašna i mlijeka. Krepku i gustu juhu težaci su jeli u hladnijim godišnjim dobima, a no-vinari, odnosno svi koji vinarima dolaze u posjetu njome se krijepe nakon teških obilazaka podruma. Imaju Međimurci i juhu za crveno vino. Zovu je gulaš juha, očigledno je mađarskog podrijetla, a rade je od kobasica, junetine, krumpira i kiselog vrhnja te pokojeg feferona, za one koji vole malo jače ljuto.
Treba je zaliti nekim međimurskim crnim pinotom koji ima dovoljno kiselina za masnoću gulaša, a o stupnju ljutine ovisi hoće li joj bolje pristajati suhi, kakvog ima većina međimurskih vinara, a Dvanajščak Kozol je za svaku preporuku, ili onaj s izraženijom slašću, kakav radi obitelj Novak. Ljuta jela, naime, vole malo slađa vina.
Glavno jelo: Picek vu kukuruznoj meli
Već mi ime izaziva sline. Ta piletina pečena u kukuruznom brašnu podsjeća na uobičajenu pohanu, odnosno paniranu piletinu, no meso se, nakon što se začini i uvalja u kukuruzno brašno, peče u pećnici pa priprema traži manje truda i pozornosti. Takav “picek” ima prekrasnu hrskavu koricu, a poslužuje se s pečenim krumpirom i zelenom salatom.
Jelo je slano, slatkasto i slasno istovremeno. Uz takvu kombinaciju relativno ipak nježnih okusa, najbolje pristaju lagani sauvignoni. To je još jedna sorta kojom se Međimurci s pravom diče i teško je pogriješiti čiji se god izabere sve dok je riječ o vinu srednjeg tijela, izraženijih, ali finih kiselina te onih divnih, uvijek prepoznatljivih mirisa po ogrozdu, svježe pokošenoj travi i, naravno, bazgi.
Desert: Međimurska gibanica
Energetska bomba. Kako drukčije opisati kolač od maka, sira, oraha i jabuka? Okus mu je pun, ali u stvari nježan pa će mu pristajati desertna vina koja nisu sasvim slatka. Poluslatke tramince Belović, Lovrec i Hažić lako će biti prepoznati po mirisu ruže. Ta čuvena vinska aroma provlači se i kroz grožđice te livadni med u poluslatkom Žutom muškatu Novak. Mirisi finog grožđa obilježavaju lagani i ne preslatki Štamparov žuti muškat kasne berbe te "Zavodnika", kako svojem vinu od te sorte tepa obitelj Jakopić, a sortno tipična igra kiselosti i slatkoće prepoznaje se i u Cmrečnjakovu žutom muškatu.
Od te je sorte obitelj Židov radila i ledene berbe. Baš su te ledene berbe prepoznatljive za Međimurje. Obitelj Lovrec je 1988. imala prvu, slijedili su Matanovići 1992., a Štampari su poslije ledeno vino napravili i od pušipela, (moslavac, šipon, furmint) i tako, kažu, dokazali da sorta s kojom se u Međimurju posebno ponose spada u sam svjetski vrh. Ta su vina ipak skuplja, što je razumljivo s obzirom da se od kilograma smrznutog grožđa teško može dobiti više od decilitra soka. Pristojna predikatna vina, jeftinija od 100 kuna, ima Agromeđimurje.
