Uvijek je bilo naporno dovući se do mog otoka. Kao dijete sam entuzijazam gubio već negdje oko Like kad bi u vlaku temperatura pala s 30 na 10 stupnjeva, a onda smo još pola dana tumarali Splitom dok ne bismo dočekali trajekt, pa četiri sata vožnje, prekrcaj na barku i zadnjih 45 minuta do najudaljenije uvale na Korčuli.
Ali ta sekunda kad bih dodirnuo more, zaronio i isplivao na oštru stijenu, nešto je što mnogi ljudi nikada neće shvatiti. To se zove savršenstvo sreće, slobode i užitka. Još kad mi me baba dočekala s friganim gavunima, crnim rižotom ili njenim neponovljivim hrostulama...
Uglavnom, život na otoku je uvijek imao taj problem udaljenosti i nedostupnosti u kontri s ljepšim morem i potpunim mirom kojeg nije bilo na bližim destinacijama. A upravo takvu priču priča obitelj Mudronja, koja od 1993. godine piše jednu divnu priču o kruhu sa sedam kora, koliko su pojeli, i još će pojesti zahvaljujući tome što su stvorili Feštu na otoku Žutu, restoran s popratnim objektima, masažom, teretanom, dječjom plažom, lounge barom, glampingom...
„Fešta je puno više od gastronomije. Ona je produkt višegeneracijskog rada cijele obitelji. I jedan od načina da se zahvalimo precima na ostavštini. Da im kažemo da njihov trud pamtimo, a da njihova ostavština ostaje sačuvana. I osigurana za budućnost. Ali prilagođena novom vremenu i novim izazovima tog vremena. Nismo se drznuli ignorirati njihovu cjeloživotnu muku i obezvrijediti njihove ideje i njihove živote. Iznevjeriti ih.“, govori nam alfa i omega, Mag. Oec. Krešimir Mudronja, voditelj poslovanja ribljeg restorana Fešta.
Kreše imponira svojom mirnoćom i suvislošću dok četrdesetak ljudi u ekipi, od chefa kuhinje do mlade dame koja je zadužena za pranje i peglanje stolnjaka – nervozi i svađi, na otoku jednostavno nema mjesta.
Fešta je u biti jedna zajednica, mala kolonija tamo gdje priroda nije namjeravala ugostiti ljude, nego samo masline, ovce i malo motra uz obalu. Ali čovjek je predivno biće, nezaustavljivo kad ima ideju, nevjerojatno sposobno kad je spremno ostvariti svoje snove. I upravo se to događa od 1993. kad je postavljen prvi kamen, do danas kad imaju 130 mjesta na terasama i unutrašnjosti restorana, te deset de luxe glamping šatora na drvenoj podlozi, ako ste se umorili od valova... Ali, ipak smo tu zbog nesvakidašnje, čudesne hrane, što Kreše obrazlaže na svoj način.
„Upravo zbog čuvanja tradicije se u Fešti osjeća toliko poštovanja prema našim pređima, njihovim životima. Prema običajima, zavičaju... Ali je to trebalo biti ispričano jednim univerzalnim jezikom, jezikom visoke gastronomije, koji će naši gosti i obožavatelji moći razumjeti. Tko bi danas razumio “lešane tramakane gaune”, ili da idemo na krug “tući“ hobotnicu. Onako samo za sebe, trebali smo naći jedan simbiotički jezik koji će izvorište crpsti u krajoliku, zavičaju, običajima i tradiciji, a u sebi sadržavati elemente moderne visoke gastronomije te metode i tehnike koje ona podrazumijeva. I tako je u svakom segmentu Fešte. A ne samo u jelu. Nego u svakom detalju na stolu, oko stola i u svakoj pa i najmanjoj sitnici koja stvara ovaj restoran.“
Dan u Fešti počinje u 8 ujutro kad ekipa poput borbenih mrava kreće uređivati okolicu restorana i šatora. Priprema se brutalno dobar doručak koji se bazira na kozjem mlijeku sa susjednog otoka iz kornatskog arhipelaga, te maksimalnom posvećivanju lokalnim namirnicama. Jaja su s OPG-a, a tu je i lokalni med i pekmezikoje rade kuhari u slobodno vrijeme. Osobno sam ostao bez daha kad sam shvatio da sam sušenog morskog psa zamijenio za – pancetu („Super vam je ovaj špekić“. „To van je morski pas!“, da, smijali su mi se).
Jogurt i kefir su od kozjeg mlijeka, a rade se po receptu poznatog Dina Galvagna. Oporo, osvježavajuće, štipa za nos, apsolutno domaće i svježe. Tanjur s kobasicama, sirom i povrćem u sebi krije samo jednog uljeza, a to je paški sir – sve ostalo, od maslina, pomidora, ljutike i kobasica – proizvode sami. Kruščići koji dolaze uz platu su posebna priča, mekani, vlažni, još vrući, a najjači dojam ostavlja onaj zelenkasti. Tri vrste žitarica dolase s jabukom, cimetom, pržene, kuhane, a omlet i cremme holandaise su sam vrh. Tu je i nimalo klasičan tost te vafel s avokadom. Ne, avokado ne raste tu, valjda samo on...
Ručak je možda najugodniji trenutak gastornomskog dana jer se možete brčkati i prije i poslije objeda (neki i za vrijeme) u hladu od divnog sunca i daleko miljama od briga i poslova, ali najviše posla Feštu čeka za večerom, kad krene navala gladnih i žednih nautičara. Karta postoji, ali služi tome da postoji neka osnova, jer se ovdje jede ono što se ulovi i čemu je sezona, a sve to pod budnim okom sjajne ekipe iz kuhinje.
Velemajstori kreiranja jela od svega što im je pri ruci, neumorno stvaraju nove kreacije, pa tako od rane zore svašta krčka u loncima, beru se plodovi otoka, suše hobotnice, dimi riba, rade marinade, džemovi, sirupi i redukcije na bazi zavičajnog herbarija koji "nadograđuju" autorske koktele u lounge baru i zaokružuju jedinstvene slastice iz kuhinje... Nema stajanja, i zato su rezultati čudesni.
Počevši od predjela kad se kamenice poslužuju sa sorbetom od mente, slani inćuni i srdele s pekmezom od višnje, carpaccio kovača s jagodama, tartufima, motrom... Sve što je iz mora, ovdje se može naći u tanjuru, kombinirano tako da vas oduševi, i tako fino upakirano da ćete navaliti makar vam je maksimum kebab u kvartu. Vrhunski dizajn, ugodna i nasmiješena posluga, sve teče, sve ide... I tada počne – nevera. Tramuntana je otpuhala pola uvale, svi smo se smjestili u umutrašnjost lokala kao u češku pivnicu, i nastavili pijuckati neka od 600 vrsta vina po Krešinom izboru. Bajka.
A tada slijede jedan za drugim jela zbog kojih morate posjetiti ovo mjesto. Murtersko sočivo, bistra povrtna juhica koja liječi, juha od sipe u crnilu, i za kraj – domaća oašta s motrom, kaparima, češnjakom i sušenom triljom. Dakle, čudo, odmah sam poželio upisati tečaj za upravljanje barkom, divno!
Ovo je bilo toliko dobro da smo potisnuli brudet od morskog psa s njokima od boba, desert u vidu tanjura s pet čudesa od najfinije čokolade, ribizla, tartufa i da ne zaboravimo – dimljeni cipal koji ima okus najfinijeg pršuta. Za kraj, odlazak do lounge bara (cca 8 metara, uz more i u moru), nebeski gin tonic ili koktel od smokve, limete i borovih iglica, tekilicu, ili bilo što za odlazak u šator s ventilatorom i televizijom. Ukratko, potpuni oporavak. Nešto više, nova dimenzija...
„Fešta je nama daleko više od gastronomije i jela. A želimo da to bude i za naše goste. A čak i kad pričamo isključivo o ugostiteljstvu i tu držimo da je sve ono što gost konzumira na bilo koji, najaktivniji ili najpasivniji način - bude na zavidnoj razini. Tek onda možemo reći da je i objekt na toj istoj razini. Bilo da se radi o kvaliteti namirnica, vinskoj karti, sanitarijama, arhitekturi, dizajnu, kvaliteti stolova, drveta, stolica, cvijetnjaku, ubrusima, čašama, porculanu, bešteku - sve treba biti na visokoj razini, ujednačeno i u balansu. Kao što mi je jedan dragi gost mi je pred par sati rekao:” U ovom objektu se osjeća toliko ljubavi ....”.“, dovršio je Kreše drugog jutra, mahnuo s pontona, i mogli smo se vratiti u surovu realnost, slalomom kroz Kornate do predivnog Murtera odakle je sve krenulo.
Uglavnom, kako završiti priču. Kada shvatite koliko je truda, volje, vremena i novaca uloženo, i stalno se ulaže u Feštu, onda će vam biti jasnije i cijene na njoj. Nafta, agregati, desalinizator, flota, osoblje, sve to na otoku kilometrima udaljenom, za kojeg je Osmi povjerenik poput Krka... Iskustvo koje ćete proživjeti i osjetiti vrijedit će puno više, pogotovo ako upoznate Krešinog oca i sina koji su uvijek u blizini.
Pokušavam sa završnom provokacijom i pitam. „Što ako se pojavi neki milijarder i kaže da napišeš brojku na bianco ček?“ Kreše se samo nasmije i kaže: „Nema šanse, ovo sam ja, ovo smo svi mi...“ I to je u biti to. Nema dalje. Želite li na trenutak osjetiti gastro bajku usred Jadrana, navratite na Žut, i pojedite nešto u fešti. Imat ćete o čemu razmišljati i pričati. Savršenstvo...
