Naime, kada sam imao desetak godina i taman kad je glavna vijest bila da je Tito još bio u bolnici, moj tata je otišao na neko studijsko putovanje Đerdapskom klisurom i kasnije stalno pričao o tim njenim prirodnim ljepotama, roštilju i paprikama.
Iskreno, tada još nisam znao ni što je Đerdap, a kamoli klisura, ali mi je sve to djelovalo nekako strano i daleko. Uglavnom, zaljubio sam se u te sočne, strastvene i oduševljene opise tog starog i prekaljenog profesora povijesti i geografije te rekao sam sebi da i ja jednog dana moram vidjeti to čudo. I tako je i bilo...
Zemun
Igrom slučaja, i ja kao bivši profesor geografije, malo sam čitucnuo što se tamo izdogađalo prošlih par desetljeća, ali osim ulaska Rumunjske (s druge strane klisure) u EU, nije bilo ništa vrijedno spomena, jedino što je to sada Nacionalni park. Ponio sam odjeću za više godišnjih doba, nešto eura i dobru volju, roaming isključio još u Zagrebu zbog đubretarskih tarifa i polako se prepustio dolasku na veliku rijeku, iza Volge – najveću u Europi.
Ajvar
Noćenje i doručak smo obavili u hotelu 88 rooms na Paliluli, tako blizu, a tako daleko od najvećeg beogradskog gastro hita – Lorenza i Kakalambe, kojeg ćemo morati posjetiti neki drugi put, ali već na doručku smo pali na pod od pečenog, dimljenog i vučenog ajvara boje mahagonija. Izvrsno!
Kako je naša vodička Simonida izgleda završila povijest umjetnosti, tako je i većina turneje bila posvećena posjetama arheoloških nalazišta (i njenom divnom brigom za pse i mačke lutalice – žena ima 100 pašteta u ruksaku!) i tako smo sat i pol od Beograda na istok prvo upoznali Viminacijum.
Viminicijum
Nekadašnja prijestolnica rimske provincije Gornje Mezije uz prekrasna nalazišta nudi i zanimljiv „rimski meni“ na kojem se nudi pogača, gladijatorsko varivo od ječma, meso s umacima, namaz od maslina, punjene urme i lokalna vina – sve kao iz vremena Rimljana! Za kraj smo upoznali Viku, mamuticu čiji je kostur pronađen u blizini, i na čiji račun sada niče prekrasan arheološko – istraživačko – adrenalinski park.
Spavanje je bilo uz sam Dunav, i to na mjestu gdje je najširi – čak 6 kilometara! Na samom ulasku u Đerdapsku klisuru kao nekakav elitni masivni čuvar smjestila se predivna tvrđava Golubački grad, koja trenutno na žalost zbog obnavljanja nije u funkciji, pa smo se slikali samo izvana i čuli brojne legende, među ostalima i onu o poljskom Sandokanu Zaviši Crnom.
Večerali smo u Zlatnoj ribici gdje smo i spavali, a oduševljenje dana uz ukusnog svježeg dunavskog smuđa i neizbježne pečene paprike, bila je i Temjanika, vjerojatno jedna od najboljih lokalnih autohtonih sorti. Naravno, rakiji od kajsije također nismo mogli odoljeti, više puta, a tu je i inačica našeg pelinkovca – Gorki list.
Šetnica duga preko tri kilometra i divna tvrđava bile su sjajan detoks za „desertni“ grilani bareni kravlji sir sličan našem škripavcu, ponos ovog kraja, i uvod u sutrašnju vožnju Dunavom.
Konačno sam nakon posjete Lepenskom viru i poznatim licima s naše scene, kročio na brod na Dunavu, kao moj tata sedamdeset i neke, i doživio slično oduševljenje. Zelenilo, svježina, brodići i kruzeri, vikendice i gradići s rumunjske strane, kao i park prirode na drugoj obali.
Roštilj ručak na brodu, slasna slatka bundevara i kvalitetne zalihe Zaječarskog piva (craft ovdje na žalost još uvijek ne postoji), bile su dovoljne da zauvijek zapamtimo ovaj prekrasan uradak majke prirode, koja je probijanjem kroz klisuru odvela Panonsko u Crno more.
Tabla cara Trajana i Gigantska glava jednog rimskog cara s rumunjske obale nešto je što će se uvijek prepričavati, a tura cruiserom od Beča do Crnog mora postaje sasvim realna opcija za ovo ljeto.
Popodne provedeno u Kladovu i večer u hotelu Aquastar Danube je potrošeno na razmatranje je li bolja domaća dunjevača ili kajsijevača, a i burek u slastičarnici na korzu im je za polizati prste. Šteta što je bilo prehladno da se okupamo na plažici uz Dunav. Ili sreća...
Ovo što mi u okolici Zagreba imamo u goricama i na bregima, dakle klasične vikendice, u Negotinskoj krajini predstavljaju pimnice – kamene kuće bez prozora koje su nekada služile samo za proizvodnju i čuvanje vina. Rajačke pimnice tako su nas ugostile s brdom lokalnih crnih temjanika, dok su nam više nego ugodni ljudi iz vinarije Raj, bračni par Beograđanka i Manchesterac koji su pobjegli od civilizacije, organizirali i kušanje svoga vina sorte Game (ne izgovara se gejm). Isprike što smo im pojeli sve jabuke i dunje iz dvorišta.
Kada sam pomislio da ću se iz Meke vrhunskog roštilja vratiti bez nekog highlighta, stali smo u Zaječaru i ušli u restoran Dva brata. Budimo iskreni, s ceste se baš nema nešto pretjerano za vidjeti, terasa je simpatična, unutrašnjost već bolja, a onda smo ugledali jelovnik. I to je bilo to, mokri san svakog mesoždera, hedonista i čovjeka dovoljno starog da je čuo priče kamiondžija o mesu ovih krajeva.
Na opći užas naše drage vodičice koja nije znala s kakvim sladokuscima i izjelicama ima posla, krenuo sam s kolegom Krešom naručivati jela koja su se i prije konzumiranja zauvijek urezala u naša sjećanja. Gurmanski škembići, odnosno fileki iz šestog kruga pakla fino su utrli put čobanskom ćevapu u pergament papiru i njoj, kraljici nad kraljicama...
Ovčja pljeskavica u Dva brata je nešto što ću sada probati opisati riječima, ali da bi vam sve bilo jasno morate me vidjeti uživo kako mašem ručicama. Dakle, ne previše samljeveno meso, unutra dosta luka, soli i ničega više, na pladnju još i sitno narezan luk i tucana paprika te lepinja sa strane.
Ljudi moji, ta sočnost, miris janjčića u daljini, lagan otpor dok grizeš, s aromom mesa i drva, bez soja, soda, loja i ičega što može maknuti fokus s iskonske pljeske. Čudo. Pogodite što smo naručili za desert...
Kačkavalj, pihtije, proja sa sirom, urnebes salata, kačamak, somovina i pileće grudi na kajmaku tako će pričekati neko novo gostovanje, ali zaječarska Dva brata su stvarno stacija za teže satiranje i ne micanje na barem četiri sata. Zaječarsko crno i negotinske temjanike i sauvignoni doveli su do toga da se ne sjećamo puta do metropole, iako smo stvarno ostali zapanjeni prekrasnom vilom Felix Romuliana i tužnom pričom rimskog cara Galeriusa.
Zato smo ostali malo dužni i ekipi iz mondenog, ugodnog, pravog berlinskog restorana Ambar. Na samoj obali Dunava, preko puta splavova, u starom betonskom hangaru leži pravo malo bogatstvo izvrsnih vrhunskih restorana, a i je Ambar jedan od njih (jednom zbog imena moram ući u taj Fiš i zeleniš!), u kojem spremaju tradicionalnu hranu na hipsterski način.
A to uzrokuje opće oduševljenje, jer je puno kao u japanskom vlaku, od stranaca, preko TV zvijezda pa do desetak popova na najistaknutijem stolu. Duvan čvarci, pršuta, ajvar, namazi od slanutka i plavog sira bili su uvod u mesna i jela s roštilja, među kojima je najbolji dojam ostavila domaća kobasica i ćevapi od goveđeg mesa. Izvrsno mjesto, drugi put dolazimo gladniji i pripremljeniji.
Šetnja uz veliku rijeku, podsjetnik da i na našem dijelu Dunava imamo savršen restoran – Kod Daneta u Aljmašu, smještaj u nevjerojatno zanimljiv i moderan hotel Mama Shelter u trgovačkom centru na kraju Knez Mihajlove te nalazak s kolegicom iz srpske MENSE koja mi donosi litru kajsijevače za sretan povratak i konačan dogovor da uskoro pišemo i tekst: Delicijama istočne Srbije 2 - onako kako se jelo nekada. Svaka čast.
