Kako ste se zaljubili u vina i putovanja?
To je kod mene postalo nekako komplementarno. Putujući istražujem svijet vina, a kušanje vina me motivira na nova putovanja. Putovanja i vina su postali jedno i nerazdvojivo tijelo. Evo, nedavno sam, primjerice, bio u Vinči u vinariji Aleksandrović, koju se smatra jednom od ključnih u promišljanju vinske scene kod naših susjeda.
No, da nije bilo Vinče, tko zna kad bih se uputio u susjednu Topolu i obližnji Oplenac, gdje sam vidio mauzolej dinastije Karađorđevića i unutar njega fascinantnu sliku Isusa Krista s nosom, rekla mi je to tamošnja vodička, velikim čak metar i pol! A pored Isusa Krista klati se golemi luster u obliku zvona koji je poseban po tome što je napravljen topljenjem topova iz Prvog svjetskog rata koji su stradali na Solunskom frontu.
Volite naglašavati te zanimljivosti na koje naiđete?
Naravno, jer one su šlag na tortu svakog dobrog druženja. Pritom ne mislim da se u društvu prijatelji trebaju nadmetati tko će biti "pametniji" u nabrajanju enciklopedijskih podataka suštinski nebitnih za život, ali nedvojbeno je da te zanimljivosti opuštaju svako ozračje. Evo vam još jedan primjer. Pišući svojedobno jednu priču o vinaru koji prodaje najskuplja vina u ovoj regiji, saznao sam da je čovjek kirurg, pače ravnatelj velikog kliničkog bolničkog centra, ali i da je bio službeni liječnik u Partizanu i sjedio na klupi za pričuve u onoj antologijskoj utakmici u kojoj je sudac Maksimović produžio utakmicu skoro deset minuta dok Partizan nije konačno postigao zgoditak i tim golom sebi osigurao titulu. E sad, pitam ja vas, bi li vi s tim vinarom radije razgovarali o tome što se događalo na klupi za pričuve tijekom te sudačke nadoknade ili mućkali vino u čaši ispred njega i maltretirali i sebe i njega potpuno nebitnim opisom vina i onoga kako ste vi na vašem nepcu doživjeli to vino?
Naravno da bi pričali o nogometu...
E, u tome i jest poanta svih tih mojih vinskih priča. One će vas uvesti u taj svijet vinara, dat će vam puno "zrnaca mudrosti uz kavu", opisat će vam vinarove strasti i tako olakšati susret s njim kad se konačno negdje vidite. Barem meni je nekako uvijek bez veze, čak i neugodno, glumatati nešto ispred tih vinara na vinskim festivalima i, kao, biti u poziciji da nešto kažem o tom vinu, a meni se, opet, ništa ne govori, jer – vino je već sve reklo. Moj osmijeh i želja da s tim vinarom popričam o nečemu drugom najveća je pohvala vinu. Svaki vinar će to shvatiti, kao što će shvatiti i sve te folirante koji se pred njima nadmeću u nabrajanju nečega potpuno nebitnog. Kad sam jednom davno nešto tako pokušao pred velikim, najvećim hrvatskim vinarom, Ivanom Enjingijem, on se samo nasmijao i rekao mi: Željko, zašto vino uspoređivati s nečim što je lošije od njega?! Dakle, ne trošimo vrijeme na traženje vanilije, suhe šljive, čokolade ili bobičastog voća u vinu, vinaru pristupimo kao čovjeku i pričajmo s njim kao i s bilo kim drugim. Jer, i vinari su, ipak, samo ljudi!
U vašim prvim Vinskim pričama dočarali ste nam čak 145 takvih vinarskih "ljudskih karaktera". Zar to nije bilo dosta nego ste nas morali "poklopiti" s još jednim grandioznim projektom na 404 stranice – Vinske priče Dalmacija, u kojem ste, praktički, vinsku Dalmaciju predstavili od A do Z kroz priče o 73 vinara, od Molunta do Novalje?
Dalmacija je posljednjih godina regija u kojoj se događaju kvantni skokovi u podizanju kvalitete vina, a osobno smatram da je na Korčuli trenutno najvibrantnija vinska scena u Hrvatskoj. U Zadru i njegovom zaleđu postrojila se skoro preko noći vrlo pristojna skupina vinara koja je taj dio Dalmacije čvrsto postavila na vinsku kartu, dok se iz donedavno potpuno izumrlih vinskih Kaštela, na valu priče o zinfandelu i crljenku kaštelanskog, ponovo počela stvarati tamošnja vinska scena. Oni su malobrojni i količinski gotovo zanemarivi, ali su vrlo kvalitetni. Komarna, pak, nije postojala kao vinogorje, a pogledajte tu ljepotu sada!? Osim što je Komarna kao stvorena za naslovne stranice svih vinskih časopisa, tamo je i kvaliteta vinskih uradaka impresivna. A Imotski i obnova tamošnje svetinje – kujundžuše, kao i trnjaka. A Konavle, Pelješac, Hvar, Brač... Ljudi moji, pa Jo Ahearne, Master of Wine, nije bilo tko u vinskom svijetu, a odlučila je svoje vinsko gnijezdo saviti na Hvaru i od svijetu nepoznatih sorata raditi sjajna vina koja će u konačnici samo potvrditi status Dalmacije kao svjetske vinske egzotike!
Ili, kako se već navodi, nije Dalmacija bez razloga "dragulj na svjetskoj vinskoj karti"?
Plavac mali sivi sorta je koju sam kušao tek u dva navrata, oba puta na Pelješcu. Pošip crni se zasad može tek pronaći u jednom jedinom roséu s Korčule, kupažiran sa syrahom, plavcem malim i cabernet sauvignonom. Odnedavno se u buteljama, i to samo kod jednog vinara iz Smilčića nedaleko Benkovca, može probati svrdlovina. Kao što se i gegić proizvodi u samo jednoj vinariji na Pagu. Tek nešto više je zlatarice, rijetka je i plasina, a dubrovačka malvasija je na putu povratka starog zlatnog sjaja. Vugava više nije ekskluzivitet Visa, ima je i na Braču, kao što pošip nije više posebnost Korčule, raširio se od Ljute do Petrčana. Za crljenak kaštelanski se otkrilo da ima isti DNK kao i američki zinfandel, štoviše otkrilo se da je iz kaštelanskog vinogorja svojedobno krenuo na put preko oceana, tako da je te sorte u posljednje vrijeme sve više i to pod različitim nazivima, prodaje se kao tribidrag, pribidrag, ali i cipidrag.
Debit je poodavno, kako se zarekao jedan vinar iz Plastova, prestao biti – debil, a čuveni kameni vinogradi na Bucavcu pored Primoštena ponovo davaju grožđe za najbolji babić. Od hvarske drnekuše napravljen je ponajbolji hrvatski rosé, bogdanuša ponovo dokazuje da je Bogom dana, a i prč se propinje biti hvarska prepoznatljivost. Trnjak se posadio na vinogradu na 700 metara nadmorske visine u Vinjanima Gornjim. A što još reći za plavac mali, grk, maraštinu... Kad se sve te sorte, koje obitavaju uglavnom samo u Dalmaciji, nabroje i stave na jedno mjesto, tada je i slijepima vidljivo zašto brojni vinski autoriteti Dalmaciju nazivaju skrivenim draguljem svjetske vinske scene, predstavljajući je kao svojevrsni vinski Shangri-La ili, pak, vinsku egzotiku izvan ustaljenih puteva (off the beaten track).
Postoji li neki klasični obrazac u koji bi se mogao "odjenuti" dalmatinski vinar?
U tome i jest stvar, većini dalmatinskih vinara vinarstvo je još uvijek usputno zanimanje kojim se bave nakon što završe posao lučkog kapetana, ugostitelja, kuhara, hotelijera, građevinara, sveučilišnog profesora marketinga, trgovca pesticidima, igrača kriketa ili strijelca glinenih golubova. Dalmacija tek sada, nakon višedesetljetnog lutanja i traženja lakšeg kruha u turizmu i industriji, gradi svoj identitet kroz vinarstvo kao svoju glavnu prepoznajnicu. Zato su dalmatinski vinari, kao i vinari diljem Lijepe naše, za mene nepresušno vrelo dobrih priča. Nema obrasca i svatko je poseban na svoj način. Zato su tu Vinske priče u kojima nastojim u prvi plan uvijek staviti vinare i njihove živote, strasti, hobije, jer, uvjeren sam, više se o nečijem vinu može saznati kroz opis vinarove ljubavi prema tarantuli koja stanuje na zidu njegove sobe i koju nitko od ukućana ne smije krivo ni pogledati. Ili, opisujući vinarovu zanesenost drevnom foklornom igrom. Ili, puštajući vinara da umjesto priče o svojim vinima recitira svoju poeziju...
Na koja ćemo vina navaliti kad završimo s čitanjem Vinskih priča iz Dalmacije?
Popis bi trebao biti jako dug, jer u Dalmaciji uistinu sve više vinara proizvodi sve više izvanrednih vina. Hoćete li posegnuti za Deforom Frane Miline Bire, Pošipom 2012 Luke Krajančića, Amforom mladog Ante Miline, Zlataricom Branka Provića, svrdlovinom Mladena Anića, trnjakom iz najvišeg hrvatskog vinograda u Vinjanima Gornjim Stipe Đuzela, gegićem Borisa Šuljića, malvasijom Nike Karamana, pjenušcem od rukatca Dubravka Vukasa, pelješkim grkom Denisa Bogoevića Marušića... Ma, kad malo bolje razmislim, loših vina gotovo da i nema!
Kako doći do knjige?
Samo izravnom narudžbom od autora, neka mi se zainteresirani jave u inbox na fejsu ili pošalju mail na zeljko.garmaz@gmail.com. E da, cijena knjige je 150 kuna, a tiskao sam je u vlastitoj nakladi na hrvatskom i na engleskom jeziku u prijevodu Igora Nobila.
Spremate već neko novo izdanje Vinskih priča?
Naravno, ali prvo moram nešto napisati iz Afrike koja je za mene drugi dom. Neka to bude iznenađenje svima kad se knjiga pojavi u siječnju!
