Lepršavi poput pahulja i neodoljivo ukusni, sljezovi kolačići u ovo blagdansko vrijeme idealno slade i upotpunjuju zimski ugođaj. Bilo kao samostalna poslastica, baza drugih slatkiša ili npr. dodatak vrućoj čokoladi, u svojoj suvremenoj inkarnaciji, ovi mali zalogaji, najčešće bijeli i cilindričnog oblika, načinjeni su od šećera istučenog u spužvastu konzistenciju te obloženi kukuruznim škrobom. No popularni "marshmallows" nisu izmišljotina suvremenog doba već su jedan od najstarijih slatkiša čovječanstva čije korijene treba tražiti u davnoj prošlosti.
Prvi sljezovi kolačići radili su se od sluzavog ekstrakta korijena bijelog sljeza (lat. Althaea officinalis), močvarne biljke koja je rasla na području Europe, sjeverne Afrike i Azije. Stari su Egipćani prije 4000 godina prvi koristili spomenutu sluz miješajući je sa medom, žitom i orašastim plodovima, a od dobivene smjese pravili su kolače. Ta se delicija, rezervirana samo za faraone, koristila i za liječenje grlobolje. Starogrčki liječnik Hipokrat taj je ekstrakt korijena koristio u medicinske svrhe, a liječnik i botaničar Dioskorid za liječenje rana i upala. Njime su se premazivali i rimski gladijatori prije borbi u areni. Tijekom 15. i 16. stoljeća koristio se kao lijek za zubobolju i probavne probleme, te kao ljubavni napitak, a stoljeće kasnije i za urinarne probleme. Ovaj je ekstrakt bio dostupan samo najbogatijima, dok ga je puk mogao okusiti jedino uzimajući tablete kojim su ih liječnici oblagali kako bi maskirali neugodan okus lijeka.
Prvi sljezovi kolačići radili su se od sluzavog ekstrakta korijena bijelog sljeza; foto:
Prvi suvremeni sljezovi kolačići proizvedeni su u Francuskoj oko 1850. godine. Mješavina bjelanjaka, vode i šećera ili kukuruznog sirupa, sa sluzi korijena bijelog sljeza zagrijavala se i tukla u pjenu, a kolačići su zasebno oblikovani u kalupima posutim kukuruznim škrobom. Francuska se varijanta recepta nazivala "pâte de guimauve", a uz merengu od bjelanjka, često je bila aromatizirana ružinom vodicom. Napredak tehnologije omogućio je masovnu proizvodnju ovog slatkiša čime je do početka 20. stoljeća značajno pojeftinio. Želatina je postepeno zamijenila ekstrakt korijena sljeza, ali slatkiš je zadržao staro ime "marshmallow" (eng. marsh – močvara i mallow – sljez), a gotovo se u potpunosti prestao koristiti bjelanjak. Za prekretnicu u njihovoj proizvodnji zaslužan je Amerikanac Alex Doumak koji je 1948. godine unaprijedio proizvodnju metodom istiskivanja, kojom je smjesu kroz duge cijevi oblikovao u male i jednake komade. Sljezovi kolačići su postali toliko traženi pa su proizvođači željeli i osvježiti ponudu, stoga je ovaj slatkiš uskoro, uz drugačije oblike, počeo dobivati i nove boje te okuse.
Suvremeni sljezovi kolačići rade se od šećera, kukuruznog sirupa, želatine, kukuruznog škroba, šećera i s dodatkom aroma, no mogu se koristiti med, voda i invertni šećer (smjesa glukoze i fruktoze). Uz to što se mogu konzumirati sami, mogu biti dio drugih slatkiša te ukusan dodatak toplim napitcima poput vruće čokolade, kakaoa ili kave, mogu se spariti sa svježim voćem i voćnim salatama, a stavljaju se na vafle, palačinke, čak i na pizzu.
Sljezov kolačić ogrnut slojem karamela "Modjeska" nazvan je prema poznatoj poljskoj glumici Madame Heleni Modjeskoj; foto:
Pečeni sljezovi kolačići također su omiljeni, a prvi takav recept objavljen je 1927. godine u "The Girl Scout Handbook" gdje se pečeni kolačići kombiniraju sa čokoladnim pločicama i graham krekerima. I danas je tijekom kampiranja u Sjevernoj Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu tradicija peći kolačiće na logorskoj vatri. Nabodu se na ražnjić ili grančicu te pažljivo peku pri čemu dobiju karameliziranu koricu koja u unutrašnjosti skriva mekani tekući sloj. Uz brojne arome, sljezovi kolačići s okusom vanilije posebno su traženi, omiljeni su i obloženi čokoladom, a neke ih kuće valjaju u kakao ili cimet. I karamel i sljezovi kolačići popularna su kombinacija. Najbolji primjer ovog slatkog spoja je slatkiš "Modjeska" nazvan prema poznatoj poljskoj glumici koja je američki debut imala u Kentuckyju 1883. godine. Kao Nora u Ibsenovoj "Kući lutaka", Madame Helena Modjeska (Modrzejewska) toliko je očarala proizvođača slatkiša Antona Busatha da ju je zamolio za dopuštenje da po njoj nazove slatkiš – sljezov kolačić ogrnut slojem karamela.
U Sjevernoj Americi tradicija je sljezove kolačiće peći na vatri te ih spojiti s čokoladom i graham keksima; foto:
Sljezovi kolačići se mogu napraviti i u kućnoj radinosti, no to zahtijeva vještinu i strpljenje, ali i posebnu opremu poput termometra za slatkiše i snažnog samostojećeg miksera. Potrebno je namočiti želatinu; zajedno se uskuhaju šećer, kukuruzni sirup, sol i voda. Potom se vrućom tekućinom škropi želatina dok se miješa, a sve se mora tući velikom brzinom. Tada se dodaju arome i sve istuče prije nego se mješavina ulije u pripremljenu tavu ili kalup. Mora odstajati otkrivena najmanje sedam do osam sati, ponekad i duže, prije nego se istrese na površinu posutu mješavinom slastičarskog šećera i kukuruznog škroba. Kolačići se potom režu nožem čiju oštricu prethodno treba nauljiti i posuti mješavinom slastičarskog šećera i kukuruznog škroba kako se ne bi ljepila. Ručno rađeni kolačići u pravilu su mekši i delikatniji.
Ručno rađeni kolačići u pravilu su mekši i delikatniji; foto:
Iako je omiljena širom svijeta, Amerikanci su najveći konzumenti ove slastice koja se najviše prodaje u razdoblju od listopada do prosinca. Zanimljivo je da je među mnoštvom fobija zabilježena i "althaiophobia" - strah od sljezovih kolačića. Ipak, većina od nas će se bez ikakvog straha i sa posebnim užitkom sladiti ovim ukusnim malim zalogajima, koji izgledom, mirisom i okusom vjerno utjelovljuju zimu i blagdane.
