Dejane, otkud ljubav prema fotografiji?
Rodila se prije nekih petnaestak godina iz čistog klišeja… Želio sam napraviti dobru fotografiju zalaska sunca okolice mog rodnog grada Buzeta. Ubrzo nakon toga uzimajući fotić sa sobom u izlaske, klubovi su me počeli tražiti da fotografiram njihove evente. Uvijek sam tražio da ta fotografija bude s nekom porukom, s nekim značenjem, ali nadasve da ima emociju! Iz tog razloga trebao sam puno naučiti što i kako postići od fotoaparata, tako sam mjesečno naručivao po dvije-tri knjige preko mamine kreditne kartice.
No možda je ta ljubav bila već nasljeđena… Naime, u kutu tavana se nalazila neka sprava sva zamotana u plastičnu vreću… Pitam moje “Kaj je to tamo u kutu?”. kaže tata: “Ma ništa, neki stari uređaj”. Znatiželja je naravno bila jača, i odoh ja to otvoriti, kada ono unutra stari uređaj sa svim posudicama i preparatima za razvijanje fotografija, ono što se danas ne vidi često, prava analogna fotografija. Tata je imao sve za složiti tzv. Dark Room za razvijanje fotografije, sve do crvene žarulje, i eto...
Kako ste počeli slikati hranu?
Hranu sam počeo slikati prije neke tri-četiri godine. Krenulo je od osobnog zadovoljstva i znatiželje, no pravi poticaj je krenuo od Dražena i Nikoline Lesice iz restorana Rivica. Nakon što nas je dobar zajednički prijatelj Borna Beaković upoznao jer su tražili web designera, po završetku projekta web stranice i društvenih mreža, javila se potreba za dodatnim fotografijama hrane i atmosfere. Organizirali smo s prijateljima večeru u Rivici, uzeo sam fotić, par klikova napravio i kažu mi drugi dan nakon objave na faceu Nikolina i Dražen da bi im mogao fotkati hranu… Prihvatio sam se posla ubrzano jer je to bio totalno drugi svijet od onoga što sam do tada radio. Sada već moja kreditna kartica, ne više mamina, ubrzo je proradila kupujući nove knjige na tu temu, plaćajući si tečajeve fotografiranja hrane, odlaziti u restorane, propitkivati metode i tehnike...
U to vrijeme završavao sam stan, a nakon preseljenja se rodila prava ljubav za fotografiranjem hrane. Rodila se i ljubav za kuhanjem. Iskušavajući kuhinju, recepte s interneta, sve kako bi se društvo još više družilo - zavolio sam kuhanje. A to mi je uvelike pomoglo u organizaciji fotografiranja i znanju koja namirnica kako reagira u pogledu vremena. Na taj način imao sam vremena i prostora vježbati fotografiranje.
No, zasluge za mentorstvo u pogledu kuhanja kako bih bolje shvatio namirnice za fotografiranje pripada definitivno Draženu Lesici. Dopustili su mi da se kreativno izrazim u njihovim jelima i događajima, a da uz to i gradim digitalno njihov brend Rivice on-line putem weba i društvenih mreža na još jedan kvalitetniji način.
Koliko je to težak posao?
Hmmm… Težak… Prvi puta da mi je netko postavio takvo pitanje… Nisam zbilja nikada razmišljao o tome na način da mi je težak, vjerojatno jer postoji ta ljubav prema tom poslu. No, primjenio bih riječi izazovan i zahtjevan. Kako je fotografija igra svjetla i sjena, zanimljivo je kako jela koja se pokušava prikazati na fotografiji moraju postići dodatnu i najbitniju dimenziju ili efekt, a to je pobuditi emociju i želju za probati to jelo. Zahtjevno je u tom pogledu posložiti izvore i snagu same svjetlosti, podlogu ispod tanjura, pozadinu, pribor za jelo, čašu za vino, boju vina itd., sve te elemente koji će odrediti raspoloženje fotografije, dati naglasak na određeni element koji je bitan, odvesti ljudsko oko i misao na dio koji fotografija treba zaintrigirati i zagolicati ljudsku znatiželju i maštu. Ono što kažemo “da ti cure sline” već samo na pogled. Izazovno je konstantno biti kreativan, sagledavajući nove kuteve, iskoristiti opremu do maksimuma, iskoristiti sebe i svoju maštu, spajajući nespojivo ili nikad prije viđeno. Zanimljivo mi je to sve i volim se gurati do ruba kreativnosti (za koju još nisam otkrio da postoje granice).
Imao sam priliku raditi s izvrsnim kuharima (chefovima i sous chefovima) te food stilistima koji su mi nebrojeno puta pokazali svoju kreativnost i podjednaku znatiželju za guranjem kreativnosti do maksimuma. Od Dražena Lesice, Igora Eržena, Marice Pejić iz Rivice, Vinka Marinkovića, Ivana Paleke i Maje Stoić iz Vagabunda na Bolu, otoku Braču, Janeza i Tomaža Bratovža iz JB Ljubljana te ostalih. S njima se ne osjeća težina posla, samo kreativnost.
Kako to da ste osvojili ovu prestižnu nagradu?
Kako ne spavam baš previše, jedne noći mjeseca svibnja oko 3 ujutro, par sati prije isteka roka za prijavu, ispunio sam pristupnicu za natječaj, odabrao nekoliko fotografija i poslao sve skupa na ND Awards. I u potpunosti zaboravio na to. Prije koji dan stigne mail da su proglašeni pobjednici, i totalno nezainteresiran, jer ionako se kao nisam prijavio, izbrišem mail. No drugo jutro sjetim se da možda jesam nešto prijavio… Spojim se na njihov sustav i poruka stoji “Čestitke na osvojenoj nagradi, možete preuzeti digitalno svoj certifikat dok vam ne stigne poštom naš original”. Zbunjeno gledam šta… Odem na popis svih dobitnika, ukucam u pretragu svoje ime i gledam zbilja, nagrada za 2. mjesto i srebrna zvijezda za fotografiju hrane u kategoriji Oglašavanje (Advertising). Osmijeh od uha do uha naravno, ponajviše iz razloga jer je to žiri sastavljen od 26 galerista, profesionalnih fotografa, urednika časopisa poput Wall Street Journala i ostalih - iz 16 zemalja svijeta.
Drago mi je da je struka prepoznala trud i kreativnost. Ovo mi je druga nagrada u posljednjih godinu dana. Prije godinu dana na relativno mladom natjecanju Foodelia international Awards dobio sam prvu nagradu za mjesec studeni.
Gdje se vidite za pet godina?
Teško pitanje… Mogu reći da ću se definitivno još više truditi u ovom segmentu fotografije no ono što gradim već godinama i što želim jest prikazati kako kreativnost može zaživjeti iz malih sredina poput mog rodnog Buzeta, ako želiš ulagati u sebe. Počevši od sitnih web stranica prije 16 godina, do sada gradnje web shopova, od malih plakata do cjelokupnih marketinških kampanja te od par slika zalaska sunca, do eto ove nagrade za fotografiju hrane, zbilja želim pomoći ugostiteljstvu da se kvaliteta i trud kuhara i vlasnika objekata prikaže u pravom svijetlu!
Gdje najviše volite jesti kod nas, gdje vani?
Joj, otkad sam se počeo baviti fotografijom hrane i rezuckanjem rajčice za sebe i prijatelje, postao sam totalni foodie. Slobodne vikende sam počao iskorištavati u pogledu putovanja u nova mjesta i nove restorane. Iskušavajući razne delicije i vraćajući se uvjeriti se u njihovu konzistentnost.
Kod nas zbilja obožavam Rivicu na Krku i Vagabundo na Bolu, no ugodno su me više puta iznenadili Kukuriku u Kastvu, Apetit u Zagrebu, Foša u Zadru, Conca D’Oro u Rijeci, Villa Vilola u Umagu. No iako su svi ti objekti lijepi i svaki ima svoju čar, odlazim najviše tamo gdje se prezentira chef koji priprema. Uvjerenja sam kako gosti slijede chefa a ne objekt. Chef je uvijek na prvom mjestu.
Dok vani… Evo zbog posla bio sam zbilja svugdje, no recimo Cubo i JB u Ljubljani, Amante i Cotton Beach Club na Ibizi, Ikarus unutar Hangar 7 u Salzburgu (mjesec kad je naš Tom Gretić kuhao).
Kad sam u svom rodnom gradu onda sam najviše u restoranu Ježić u Buzetu, pored neponovljivih 60 vrsta pizze, njihovih salata, imaju jedno specifično jelo koje obožavam, a to su juneći medaljoni s punjenim gljivama u zelenom papru.
Kako vas možemo uloviti za vrhunsko slikanje?
Za kontakt me se može zbilja svugdje dobiti od Weba, Facebooka, Instagrama, Twittera, E-maila i naravno mobitela. Slobodno mi se javite na bilo koji od raspoloživih medija tako da možemo popričati o željama i mogućnostima bilo mog dolaska sa i bez food stilista u restoran, na lokaciju, ili radi odrađivanja snimanja u studiju.
Volim raditi na lokaciji jer svaka fotografija ima dodatnu autentičnost tada. Gosti tih objekata očekuju ono što je fotografijom prikazano tako da je bitno to i postići, što na fotografiji, što na tanjuru...
Hvala vam puno, i sretno!
Hvala i vama!
