Prirodni pjenušci, a to su oni kojima mjehurići nastaju drugom fermentacijom u boci (klasična metoda) ili u tanku (charmat), s pravom se smatraju vinima za posebne prilike. Pune se u boce posebnog oblika koje se otvaraju na poseban način, rukom a ne vadičepom, i piju iz posebnih čaša. To ne znači da ih treba piti rijetko.
Prilika je posebna kad je ljudi takvom učine, a ljeto je posebno godišnje doba i zato je pravo vrijeme za pjenušce. Nije to doček nove godine kad se pjenušac mora otvoriti da bi puknuo, a poslije se uglavnom prolije, nego dulje vrijeme kad ga je lijepo piti. I to cijelog dana.
Pjenušci u pravilu imaju relativno malo alkohola, uglavnom do 12,5, rijetko i 13 posto, nježne arome čija kompleksnost raste s godinama odležavanja i izraženiju finu kiselost koja mu daje svježinu. Dodatno osvježavaju mjehurići. Riječ je o ugljikovu dioksidu, bezbojnom plinu kiselkasta okusa koji u malim koncentracijama nema ni mirisa. Mjehurići pomažu i da alkohol brže uđe u krvožilni sustav. To ne znači da će se onaj tko pije pjenušac jače napiti nego drugi koji pije mirno vino ili žestoka pića. Brži početak utjecaja alkohola znači i da će prije popustiti, a zbog slabljenja utjecaja alkohola, ako se ne popije previše, oni koji piju pjenušac raduju se mirnije nego oni koji piju pića bez mjehurića. I zato se dobar pjenušac umjereno može piti od jutra do mraka. U pravom društvu i do sutra, odnosno do novog jutra.
"Mirišu na smolu…", pjevali su Haustori u pjesmi Moja prva ljubav koju većina pamti po stihu “Djevojke u ljetnim haljinama volim”. Pjenušci uglavnom ne mirišu na smolu, premda ima vrlo zrelih u kojima se razvija sličan miris, ali podsjećaju na djevojke u ljetnim haljinama. Lepršavi su, zaigrani i, poput poljupca iz prve ljubavi, svaki gutljaj zove na sljedeći. Mogu se piti i uz vrlo različita jela. Lagani i mladi prirodni pjenušci odličan su aperitiv, pristaju i školjkama te sirovoj mariniranoj, ali ne i dimljenoj ribi.
Kod nas su lagani i mladi u pravilu ružičasti. Bijela prirodna pjenušava vina obično su ozbiljnija i zrelija nego roséi. Ti odležaniji “šampeki”, kako mnogi tepaju finim pjenušcima, izvrsna su pratnja kamenicama, bile sirove ili termički obrađene, kao i školjkama poput Jakobovih kapica te bijeloj ribi i jelima od bijelog mesa. Rijetki domaći zreli ružičasti pjenušci slažu se i s tamnijim mesom. Ne s biftekom, ali s teletinom da, kao i s patkom te pernatom divljači.
Kod većine pjenušaca, pa i puno šampanjaca, teško je znati koliko su zreli jer na etiketi godina berbe ne piše. Zato je zahtjevnijim kupcima najbolje posjetiti vinara i tamo ih nabaviti.
Šampanjci s oznakom godine, pak, u pravilu su skupi. Proizvode se samo u boljim godinama i svaka je berba drukčija jer odaje uvjete u kojima je grožđe sazrijevalo. Oni bez oznake berbe, pak, uvijek su vrlo slični jer im se arome i okus ujednačavaju dodavanjem reserve, dobrog vina iz starijih godišta.
U Champagnei šampanjce dijele po karakteru, kao i ljude. One laganije i osvježavajuće nazivaju šampanjcima s duhom, s tijelom su bijeli šampanjci od crnog grožđa, sa srcem odležaniji, vrlo često ružičasti, a s dušom oni od najboljeg grožđa i iz najboljih godina. Prema karakteru im raste i cijena, od 15-20 eura za “duhove” do 150 pa i puno više eura za “duše”.
Dobri hrvatski pjenušci umjerenijih su cijena, do 15-20 eura. Jeftiniji teško mogu biti jer je transformacija mošta, preko baznog mirnog vina u zrelo pjenušavo složena i dugotrajna. Provjereni proizvođači klasičnom metodom su Misal iz Istre te Plešivičanci Tomac, Šember i Kurtalj. Od ove godine s finim zrelijim vinima na tržištu je i Korak, a “za vrat im pušu” Kolarić i Jagunić.
Plešivica se profilirala kao regija odličnih pjenušaca, s malo neprovrelog šećera, kao Franciacorta u Italiji. Ta slatkoća je u pjenušcima posebna priča. Suhi pjenušac (sec ili dry) ima puno šećera, a s malo ili bez njega su brut, extra brut, brut nature i zero dosage.
Slađi pjenušci mogu biti fino izbalansirani pa i ukusni, ali uglavnom su banalni. Oni s manje šećera pružaju puno više užitka u svakoj prilici u kojoj se piju. A tko s intimnim društvom u ljetnoj haljini dočeka zoru na plaži, bit će mu dovoljno slatko. I trebat će mu za okrjepu suhi pjenušac.
Bakhov sin Ivo Kozarčanin, blog Vino.hr
