Ne ideš ni kruh kupit ako nemaš vezu, jer si uvjeren da ćeš time dobiti nešto bolje od ostalih smrtnika. „Veza“ na odjelu za putovnice sredit će ti putovnicu isti čas. „Veza“ za osobnu omogućit će ti da ne čekaš u redu. Ako imaš „vezu“ na servisu, vjeruješ da ce ti stvarno promijeniti svjećice, a ne uvaliti neke stare...
No, postoji jedna „jocker-veza“, a to je liječnik! Jer liječnik ima sve moguće veze. Liječnika svatko treba, i zato, ako imaš liječnika kao osobnog prijatelja - sva vrata su ti otvorena. Pekar, apotekar, mesar...
S mesarima je pak posebna priča. To je onako, dosta klizav teren. Svatko ima „svog mesara“. To je samo njegov i ničiji drugi. Naravno, najbolji. Kod mesara „preko veze“ ideš kao na pričest. Staneš se u red, šutiš, gledaš strašljivo oko sebe, i onda, kada ti se obrati - prvo kažeš lozinku. Recimo: „Sisam sisu“! Pa onda tko te šalje. Uz malo sreće i prijateljske komunikacije, dotični će postati i „tvoj“ mesar, pa ćeš i ti moći širiti famu o „najboljem mesaru“.
Zamislite samo koliko je mesar važna osoba. Važniji, tako reći, i od gradonačelnika. Sjećam se mesara Kosanovića iz Novog Vinodolskog, kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kamo smo odlazili svake godine na ljetovanje. Toliko se o njemu govorilo konspirativnim glasom da sam mislio u najmanju ruku da je veliki vojskovođa koji je pokorio pola svijeta ili u najmanju ruku astronaut. Ej, pa ja se sjećam imena mesara od pred gotovo pola stoljeća! Da bi dobio neko mljeveno meso za ćevape ili komad prasca za roštilj, morao si se odreći ležanja na plaži i muvati se oko Kosanovićeve mesnice. Ako si imao sreće, uhvatio si ga tijekom prvog dana sačekuše, kako bi naručio meso koje će biti isporučeno za tri dana. Sljedeći je uvjet bio da je Kosanović dobre volje i da te primijeti. Govorilo se kratko i u šiframa uz značajno namigivanje. I tako, uz malo sreće, za tri si dana mogao veselo peći karmenadle na roštilju ili neku pljeskavicu. Za cijenu nisi ni pitao jer se to smatralo nepristojnim. Kosanović bi to ionako ocjenio odokativnom metodom...
Najbolji mesar Europe zove se Jack O`Shea. Irac je s mjestom boravka i poslovanja u Bruxellesu. Za kupiti meso ne treba vam veza, ali treba strpljenja, jer, pri svakodnevnom otvaranju njegove mesnice, ljudi već odavno čekaju u redu. Jack i njegovo vrlo dobro osoblje (njih devetero) saslušat će svaku vašu želju i savjetovati vas kako biste dobili baš najbolje što želite. Svakom se kupcu pristupa individualno. O svakom komadu mesa koji želite kupiti saznat ćete cijelu priču. Od koje je vrste, tko ju je uzgojio, kad je zaklano, kako ga pripremiti... A pitajte nekog našeg mesara od koje je krave odrezak koji želite kupiti, ili koliko je bio star prasac čijim vam lungićem maše pred nosom. Mission impossible u 99% slučajeva...
Kod Jacka je pomalo svečana atmosfera. Kao u nekom hramu. No, moguća su i iznenađenja. Recimo, odjednom izvadi tavu i počne usred (male) prodavaonice peći beefsteak. Ispeče i podijeli ga trenutnim kupcima. Usput otvori i bocu vina, i eto veselja za sve! Od Jacka sam naučio i jednu posebnu tehniku pečenja steaka, a to je okretanje svakih desetak sekundi. Čim se vlakna (vlakna, ne pore!) površinski stisnu, odmah okreneš na drugu stranu. Između okretanja držiš par sekundi u zraku kako bi tava došla ponovno na višu temperaturu. Aha! Isprobah i djeluje odlično! Možda će Jack složiti i malo „tatarskog“ i to podijeliti kupcima i osoblju. Sve u svemu, vidiš da osoblje uživa s takvim gazdom.
Naravno da Jack sam obilazi uzgajivače koji ga opskrbljuju mesom, kako bi se sam uvjerio u kakvim uvjetima životinje žive. Jer samo najbolje je dovoljno dobro. Jack kaže da je osim kvalitete mesa vrlo važan i način trančiranja. Za to posjeduje cijeli set. Ti mi instrumenti liče na sprave za mucenje iz filma „Hostel“, a ne na uobičajena mesarska sredstva za preradu. No, svaki instrument, pila, igla, sjekira, satara ili nož, imaju svoju određenu funkciju. Posebna je atrakcija kako su meso i mesne prerađevine prezentirane i dekorirane u vitrinama. Pravo dizajnersko djelo!
Cijena? Prava sitnica! Iako su cijene oko 30% skuplje nego u ostalim mesnicama - gužva je za poluditi.
Jack O`Shean shvatio je smisao dobrog uspjeha i dobre trgovine. Zadovoljno osoblje koje svoju ljubav prenosi na kupce.
A zakon trgovine? Kupujemo li u životu nešto što trebamo? Neee, kupujemo ono što želimo! A Jack je uspio uvjeriti svoje mušterije da žele baš njegovo meso i ničije drugo. Ma koliko ono koštalo.
Naravno, i na hrvatskoj gastro-mesnoj sceni postoje vrhunski mesari, pa uživajte u ovim fotkama Borisa Krstinića snimljenim za mesnicu Smoljanec...
Voli vas vaš Gastroterminator!
