Već stotinama godinama „Vin Santo“ (tal. sveto vino) zrcali enološku izvrsnost „Bel paesea“ utjelovljujući gostoljubivost talijanskog naroda i ljepotu toskanskog krajolika u mirisu te okusu plemenitog nektara jantarno zlatne boje. I danas su mirisni grozdovi koji se počinju sušiti svake jeseni, uobičajen prizor brežuljaka Danteovog zavičaja, a umjetnost pravljenja ovog slatkog vina umješnost koja se prenosi s koljena na koljeno.
Tradicija koja se slavi još od doba renesanse
„Vin Santo“ prvi se put spominje u doba renesanse, a postoje brojne priče o njegovom porijeklu. Prema jednoj od legendi, 1348. godine jedan je franjevac iz Siene vinom korištenim za misno slavlje liječio oboljele od kuge. Uvjerenje da je čudotvorno brzo se proširilo i tako je dobilo ime „Vin Santo“ tj. sveto vino. Druga priča vodi nas na Ekumenski koncil koji se jedanaest godina kasnije održao u Firenci tijekom kojeg je grčki patrijarh popivši „Vin pretto“ (tal. čisto vino) izjavio: „Ovo je poput vina Xanthos!“, misleći pri tom vjerojatno na glasovito grčko vino iz Trakije. Postoji mogućnost da je mislio i na zlatnu boju tog Bakusovog nektara jer „xanthos“ na grčkom znači žuto no ljudima oko njega se učinilo da je vino nazvao svetim (tal. santo).
Nakon berbe u rujnu i listopadu grožđe se suši od 3 do 6 mjeseci na prostirkama od slame ili se vješa na krovne grede;
Porijeklo imena prema jednoj od priča treba tražiti u nazivu sunčanog grčkog otoka Santorini na kojem je tijekom Otomanske vladavine procvjetala njegova proizvodnja, a stoljećima kasnije koristilo se tijekom misnog slavlja u Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Još jedna teorija kaže da je vino dobilo ime zbog toga jer je fermentacija prema tradiciji započinjala oko blagdana Svih Svetih dok se buteljiralo tijekom Uskrsnog tjedna.
Grožđe se prije pripreme ovog posebnog vina suši tri do šest mjeseci
„Vin Santo“ se tradicionalno radi u Toskani i Umbriji, ali i drugim talijanskim regijama od bijelog grožđa sorte Trebbiano i Malvazije dok se crvene sorte poput Sangiovesea koriste za rosé. Ta varijanta „Vin Santa“ (čini ga 50% Sangiovesea) naziva se „Occhio di pernice“ (tal. „Oko jarebice“).
Nakon berbe u rujnu i listopadu grožđe se suši od 3 do 6 mjeseci na prostirkama od slame ili se vješa na krovne grede. Strujanje zraka suši grožđe što koncentrira voćne šećere. Nakon prešanja grožđa, koje se obavlja od početka prosinca do kraja veljače, moštu se dodaje kvasac znan kao „madre“ (tal. majka) i ranije proizvedeni „Vin Santo“ kako bi se pospješila fermentacija.
Metoda kojom se dobiva kvalitetan Vin Santo naziva se „passito“. Vino zrije u bačvama načinjenim od drva kestena, smreke ili trešnje, tzv. caratellima na koje se tijekom povijesti tradicionalno stavljao znak križa. Puni se 90 % bačvi, a upravo je taj prazan prostor nužan za oksidaciju koja u konačnici vinu daje njegovu zlatnu boju dok vrenje prestaje samo od sebe kada vino dostigne 16 do 18% alkohola. Od 100 kg grožđa se u načelu dobije samo 25 litara „Vin Santa“.
Vino zrije u bačvama načinjenim od drva kestena, smreke ili trešnje, tzv. caratellima na koje se tijekom povijesti tradicionalno stavljao znak križa;
Autentični „Vin Santo“ zapravo je blend više različitih berbi
„Vin Santo“ nema oznaku godine berbe iz razloga što većina proizvođača u velike bačve kada se isprazne do polovice radi buteljiranja, nadolijevaju novi „Vin Santo“ i premještaju ih na kraj reda dok novi nektar ne sazrije. Tako je autentični „Vin Santo“ zapravo blend više različitih berbi. Iako se može piti odmah, ponekad odleži od tri do deset godina prije nego se pusti u prodaju, a nema ograničeni rok trajanja.
Prekretnica u povijesti proizvodnje „Vin Santa“ dogodila se u kolovozu 1997. godine kada neka od tih vina dobivaju oznaku o kontroliranom porijeklu tzv. DOC (Denominazione di origine controllata) što je bio bitan korak kada je riječ o procjeni njegove kvalitete jer komercijalna i vina s oznakom DOC nose oznaku godine berbe.
Jantarna boja ovog vina njegov je zaštitni znak
„Vin Santo“, slatko je, desertno vino koje karakterizira boja jantara, a miris i okus mješavina badema, karamela i grožđica. Na nepcu se osjeti i oštra kiselost što uravnotežuje okus. Neka se i pojačavaju, npr. portom - takvo se vino naziva „Vin Santo Liquoroso“.
Vino se služi na temperaturi od 10 do 12 Celzijevih stupnjeva samo ili iza obroka, a tradicionalno ga prate suhi, tvrdi toskanski keksi s bademima cantucci ili cantuccini (u Toskani su poznati pod imenom „Biscotti di Prato“) koji se umaču u vino. Može se uživati i tijekom obroka, kada ga najbolje prate sirevi marzolino ili raviggiolo.
„Vin Santo“, slatko je, desertno vino koje krakterizira boja jantara, a miris i okus mješavina badema, karamela i grožđica;
Među vodećim proizvođačima „Svetog vina“ ističu se Felsina, Fontondi, Isole e Olena, Capezzana, Selvapiana te Massa Vecchia.
Zlato „Vin Santa“, intenzivan miris suhog voća i baršunast okus, utkani su u srž toskanske vinarske tradicije, te je i danas, unatoč velikim proizvođačima, umješnost njegove proizvodnje ljubomorno čuvana tajna brojnih lokalnih domaćinstava, koja se prenosi s oca na sina. Bilo uz cantuccine ili sam, ovaj slatki nektar idealan je odabir za zdravicu srdačnosti domaćina i pravom prijateljstvu.
