Budući da sam ove godine odlučio Vinkovo provesti u Iloku, u subotu 20. siječnja zaputili smo se u Baranju čisto da provjerimo kako teku pripreme za proslavu Vinceške. Vinceška je karakterističan, specifičan termin koji se samo u Baranji koristi za proslavu blagdana sv. Vinka. Negdje je to Vincekovo, Vincelovo, Vinkovo… A u Baranji je samo Vinceška.
Iako vjetrovito, to subotnje poslijepodne vrijeme je bilo lijepo. Prva postaja nam je bio vidikovac na beljskoj vinskoj cesti. Bila je gužva, brojni putnici namjernici, izletnici i turisti prolazili su vinskom cestom, zastajali, slikali se… Nismo se previše tamo zadržavali, nastavili smo do repetitora pri vrhu Banovog brda, presvukli se u planinarsku odjeću i lagano se spuštali s vrha brda prema sjevernoj strani.
Tamo nas je čekala vinarija Hudobec. Inače, malo je poznato da je vinarija Hudobec jedina vinarija na samom Goldbergu. Goldberg je vinogradarski položaj na Banovom brdu koji ima najbolji terroir; najbolje mikroklimatske uvjete i sastav tla. Goldberg (njem. Zlatno brdo) je naziv koji su ovom lokalitetu dali Austrijanci nakon oslobođenja Baranje od Turaka. Glede nazivlja na ovome području postoji „zlatni“ kontinuitet pa su tako i Rimljani baranjsku planinu nazivali Mons Aureus, što također na latinskome ima značenje Zlatno brdo.
Tamo nas je dočekala vesela ekipa i vlasnik vinarije Josip Hudobec koji je otkrio da je prošla vinogradarska godina bila fenomenalna i da se nada će takva biti i ova nova. U jednom trenutku sam imao osjećaj kao da se nalazim u nekom vinogradu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Iako u Baranji, većina mojih sugovornika je pričala kajkavski. Ali i to je dio baranjskoga multikulturalnog mozaika. Veliki broj stanovnika Popovca, gdje živi i sam vlasnik vinarije je došao u raznim migracijskim valovima iz Zagorja i Međimurja. Inače, Popovac se nekada, prije sporazuma u Trianonu nazivao Bán, pa je vjerojatno dao i naziv cijelom baranjskom brdu koje se naziva Banovo Brdo ili Banska Kosa. Pozdravili smo se s ekipom i još malo uživali u fantastičnom pogledu koji se s Goldberga pruža prema Aršanju i vilanjskom vinogorju u susjednoj Mađarskoj. Malo ljudi zna da je i vilanjsko vinogorje, koje je uz tokajsko najpoznatije u susjednoj Mađarskoj, prije stotinjak godina pripadalo beljskom vlastelinstvu.
Nakon degustacije odličnih vina s Goldberga i istraživanja sjeverne strane baranjske planine, odlučili smo ostatak vremena posvetiti južnoj strani brda. Dok smo se pješke popeli do repetitora na vrhu brdu nestali su i maliganski učinci Hudobecovog vina. Sjeli smo u automobil i prošavši pored nove beljske vinarije spustili se u Kamenac. Vinska cesta Budžak vrvjela je od posjetitelja, ali shvativši da imamo premalo vremena nismo se zaustavljali već produžili put vinske prijestolnice Baranje – Zmajevca.
Zmajevac se doimao to subotnje poslijepodne neobično tih i uspavan, kao da se svi čuvaju za ponedjeljak. Prošavši reformatorski i katolički surduk došli smo do vinarije Kusić, na kraju katoličkog surduka. Pred vinarijom je bila masa ljudi, koji baš i nisu obraćali pažnju na nas i naš automobil, pa nam nije preostalo ništa drugo nego da se malo zaustavimo. Malo... hmmm!
Vinarija Kusić ima vinograde na lokalitetu Mali brijeg i devet hektara nasada pod vinovom lozom. U sklopu gatora imaju i kušaonicu, a odnedavno i smještajne kapacitete. Od vina u ponudi imaju graševinu, chardonnay, sauvignon, pinot bijeli, pinot crni i cabernet sauvignon. Vlasnika vinarije svi znaju pod imenom Taso. On je ljudina u punom značenju te riječi, i po svome stasu i po svome gostoprimstvu, načinu kako dočekuje goste i putnike namjernike. Sjeli smo uz otvorenu vatru i pekli kobasice i slaninu nataknutu na ražanj i pijuckali izvrsno Tasino vino, dok je zmajevački katolički surduk lagano tonuo u mrak. Kakva idila.
I na kraju, summa summarum moram reći da je ovo bilo i više nego uspješno provedeno zagrijavanje za Vincešku u Baranji. Prvo smo bili kod na sjevernoj strani brda kod Hudobeca koji je porijeklom Zagorac, a zatim završili na južnoj strani brda kod Kusića koji je porijeklom Bosanac. Sve to ukazuje da je Baranja nekad bila obećana zemlja u koju se doseljavali ljudi sa svih strana. Uz autohtone Šokce, Mađare, Srbe, Nijemce u Baranju su naseljeni ljudi iz svih dijelova Hrvatske što njenoj gastronomiji u konačnici i daju tu draž i čar… Jer na tako malenome geografskom području skoncentrirano je čitavo mnoštvo gastronomskih tradicija i varijeteta, a oni nisu statični već se uzajamno prožimaju i nadopunjuju.
