Putovanje
Zanzibar je daleko, dva sata avionom do Istanbula i onda još sedam do samog otoka ili najvećega grada Tanzanije do kuda također leti Turkish Airlines, aviokompanija s jako dobrim filmićem za vezivanje pojaseva i još boljom hranom. Ako vam netko kaže da sletite u Dar Es Salamu - nemojte, jer ćete se do Zanzibara napatiti lokalnim letovima, trajektima i pogotovo taksijima. Svim lokalcima ste samim time što ste bijeli - bogati Rusi, i teško ćete se izvući neprevareni.
Izašao sam iz neklimatizirane zgrade Dara u trope opijen vrućinom i vlagom, osjećajem koji me od prvog trena nepogrešivo vabi jednom godišnje u sivim zimskim danima. Da sam mlađi i u drugim okolnostima, umjesto u ovim kad idem pobjeći od ljudi, uputio bih se taksijem do luke i onda trajektom do Zanzibara, ali kako za otprilike istu cijenu dobijete i let avionom (60-70 dolara), odluka je pala vrlo brzo. Kola i kava na aerodromu su 20 kuna, a onda kreće tradicionalni folklor siromašnih ljudi - kako preveslati turista.
Nakon 61 prođene zemlje i svakojakih doživljaja, shvatiš da su uz carinike nažalost prvi ljudi koje upoznaš u nekoj novoj zemlji – taksisti. Dugo sam se durio na njih, ali si sada dopustim dvadesetak eura da gledam kako me varaju i uživam u svakoj sekundi. Dvadesetak dolara lakši, i nakon sardinski stisnutog leta Cessnom, i vozači taksija su došli na svoje. Ukupan gubitak cca dvije runde cuge u Zagrebu, osjećaj disanja lokalaca - nevjerojatan. Krajnje odredište iskopano na Booking.com-u je plaža Paje na istoku otoka. Nungwi na sjeveru je najljepša plaža, ali su lokalni prodavači iritantni i u ožujku je jako oblačno; zapad je zagušen - kamen i bez plaža za kupanje, a jug je u mangrovama, tako da sam se uputio na istok, raj za kite surfere i nekako najmirniji.
Dolazak
Stone Town je toliko siromašan da vam se kida srce. Mesnice i ribarnice su na otvorenom, muhe, prljavština i neka gužva na cesti od koje te u početku strah, ali nakon par minuta shvatiš da je krvotok sličan kao i u Vijetnamu - samo se prepusti gomili. Osim ako si pješak, pješaci su nebitni, a i ako netko šeće s puškom pored disko kluba samo mu se nasmiješite... Isto je tako s hranom. Ne težite bogatim i otmjenim restoranima, nego jedite na ulici s lokalcima. Odmah kupite lokalni alkohol, Konyagi, i uzimajte po gutljaj svako jutro protiv inih infekcija koje vas doslovno gledaju u oči.
Smještaj u Cristal resortu sam na početku kišne sezone (ožujak nije strašan, travanj i svibanj jesu – zaobilaziti) platio oko 40 dolara po danu, nije uključeno davanje tipova, mačke lutalice, bazen dug osam zamaha (izgleda kao olimpijski na stranici), ali i 36 koraka od bungalova pored istrošenog leuta i kroz palme do beskrajnog mora, pješčano mutnog, toplog i punog algi, ali uvijek mora. Školjke se ne diraju niti nose kući, kao ni koralji, ni nosorogovine ni slonine, a pokušaj prenošenja se kažnjava zatvorom. Pijesak u boci? Apsolutno!
Bungalovi su na razini onakvog smještaja kojeg uzmete kad vas zahakla baka u crnini na izlasku iz busa na prvi dan godišnjeg, granično uredni, vidi se da lokalci žive potpuno drugačijim uvjetima. Uglavnom, nešto u razini Bola za siromašne, s time da je neosvijetljena šetnica sama plaža, a hoteli i apartmani su na kamenobac od mora. Kad je plima. Ujutro, za oseke, more pobjegne 2 kilometra pa gledate dječurliju kako gacajući skuplja školjkice, crviće, alge... Tu su sveprisutne vrane (dobro da mi je Clio u Zagrebu), iritantne muhe (od 9-17 sati), te tek pokoji komarac, grandiozni mravi i mačke žicalice koje te ne puštaju čim vide da jedeš. Dakle, svugdje isto, barem što se mačaka tiče...
Što jesti i piti
Zanzibar, nastao od riječi Zibar i zen, nema baš nešto šaroliku kuhinju, premda je u povijesti bio bogat začinima. Uzrok je naravno, siromaštvo. Osim što kao da se stide svojih recepata, uporno forsiraju tajlandsku i indijsku kuhinju, jednom ti u restoranu operu ruke, ali sljedeći put više ne. Lokalna cuga je Konyagi, miriši na gin, limun, rani Likvi i pakao, piva ima 5-6 vrsta, klasični lageri (Serengeti mrvu konkretniji od svih), a još nisu čuli za pojam crafta. Vina su dvadesetak dolara po butelji, pretežno – američka, južnoafrička i čileanska. Govedina dolazi na ražnjićima, kao i kozletina je žilava, ali kad kozle ima onaj neki šmek...
Jelo otoka je po meni riba u kokosovu umaku u prčij.. buffetu Africana u selu Paje. Jedoh na pet mjesta, ali ovo je bilo sve. Lažu da je riječ o tuni, ali ta gustoća, mekoća, mirisi, začini koje još nemam u moždanom folderu, ispunjenost, pogodak povrća... Radio sam krug vilicom po cijelom tanjuru kako bih okupio savršenstvo u cjelinu... Curry od hobotnice je odmah za petama, salate su relativno dosadne, bez začina...
Lokalna, odnosno večera s nacionalnim jelima u vrlo skupom resortu nije donijela očekivane rezultate. Juha od povrća nije bila jestiva, curry s lignjama korektan, špinat s kokosovim mlijekom kao iz posebne edicije baby kašica, piletina bez ideje, a jedini plus je bila hobotnica pečena na grillu. Ali na aluminijskoj foliji. Zgodno za probati, osim ako vas ne ubiju vaši omiljeni gastro naziji. Hrana je općenito pikantna i bezvoljna, od voća lokalci jedu najviše mango, ananas, kokos, bljedunjave lubenice i passion fruit. Ovog zadnjeg kao da je Deniz Zembo crtao, ali i nije neka sreća. Škamplji curry je brutalan, dok file kingfisha nalikuje prženoj Boroleti. Od priloga klasično kuhano povrće, riža, čips i okrugli sićani kikiriki. Od vlage su sve soljenke začepljene, a sol u jelima baš i ne koriste.
Općeniti je zaključak da je istok otoka stvoren za kite surfing i hladno pivo, a zapadni za švrljanje po gradu, disko klubovima i istraživanju gastro ponude. Zanzibar je uglavnom previše posvećen turistima da biste izbjegli ćevape i pizzu, u ovom slučaju bezidejni BBQ, Indiju i Tajland. Cijene obroka, od 30 kuna na cesti do stotinjak u malo boljim mjestima, do 200 kuna u The Rocku, najpoznatijem i najrazvikanijem lokalu i znamenitosti otoka. Ono kad obećate da ćete se slikati na najrazvikanijem mjestu svijeta za putoholičare, pa se razočarate cijenama, hranom i pogotovo plažom i morem. Fotoshop...
Još malo podataka za turiste
Paje beach je jedan od par highlighta Unguje, ne toliko velikog, koliko napučenog otoka uz obalu Tanzanije, koji iz određenog kuta stvarno izgleda kao raj na zemlji, no tako izgleda i Lastovo. Pađe, kako se izgovara, tijekom jutra više liči na Juricu Pađena na Farmi nego na raj, jer je oseka poprilično ogromna, odnosno do kraja koraljnoga grebena. Gdje vas voze na ribičiju za 120 dolara. I na big game fishing za 250. A dali biste 300 samo da Amerikanke u ležaljci do vas prestanu mljeti o tome kako si "opće nisu stare jer imaju 32 godine“. Iako je homoseksualizam strogo zabranjen na 97% muslimanskom Zanzibaru, sve vrvi od „frendova“ i "frendica" koje nitko ne ferma, kao ni sitne dilere koji nakon dva dana stvarno postaju naporni na svojim skuterima. Skutere inače toplo preporučujem, jer je otok širok pedesetak, i dug stotinjak kilometara, a uz divnu šumu Jozani (ne miješati s Lužanima), ima i leptire, začine, dupine, majmune... Dakle, stvarno za svakoga ponešto.
Drugi oblik hodača namjernika su heteroseksualni parovi, osuđeni na jutarnje lutanje po pet kilometara divnog bijelog pijeska, ili prema pučini na kojoj vrebaju milijuni ježinaca i brza plima, jer druge zabave baš i nema. Uz more ćete u pijesku zapinjati ako ste na oko 100 kila ili imate mala stopala, malo iznad linije mora ćete gaziti po neuništivoj morskoj travi, negdje između će vas mučiti tvrdi ostaci školjkica. Ali uz malo truda, Zanzibarski pijesak nadmašuje i kubanski i australski. Kako noću na njemu spavaju brojni psi lutalice, nikako se ne savjetuje leći na isti, a kamoli ne dobro se otuširati, jer ćete lako dobiti nešto što baš i ne želite donijeti prijateljima i doktorima u zaraznoj.
Plažom hodaju djeca koja vam žele prodati školjke i narukvice, curice koje skupljaju alge za hranu i kozmetiku, klinci koji skupljaju boce . U biti, nećete vidjeti dijete bez jutene vreće u koju trpa sve iskoristivo. Tu su šatro Masaiji, visoki metar i školjku, koji će vam pokušati prodati nešto od drvenih čaplji do marama i drugih suvenira. Za razliku od njih koji su dotjerani kao Lado ansambl (bordo crvenkasta oprava, Jugoplastika sandale, poprilična čakija i torba s dekicom ili suvenirima za prodaju), tu su i likovi na bajkovima i skuterima koji nude kite surf (sport koji nije za mužjake iznag 90 kilograma, provjereno), surfing pad, ronjenje, tunolov, vozikanje na jedra, safari. Na kraju, tu su i likovi koji izgledaju toliko loše i pokvareno kao da su sa sjednice sabora izašli, a nude hašiš, travu, plivanje s dupinima, i što god ti treba prijatelju, jer Zanzibar je Hakuna Matata.
Ta, druga najčešća riječ nakon Mambo (pozdrav, ne ljute se i ako kažeš Đambo), ovdje je izraz za nešto između fjake i tuluma, a puno bliže fjaci. Kako su skužili Ruse i Amere, cijene se penju u nebo i nikako ne odgovaraju hrvatskom novčaniku. Pivo na plaži je oko 15 kuna, okusa nema, ali ima pola litre tekućine i malkice puca. Na 30 stupnjeva i 90% vlage mislim da bih nakon tri decilitra Varionice ili Zmajskog učio Masaije kako se skače, djecu bacakao u more, a Amerikankama objašnjavao zašto je dobro da postoji Putin. Srećom pa sam na dijeti, odvikavanju od Europe, pa jedem samo ono što se nudi, a nude se gluposti. Tajlandska, indijska, američka i to je to od kuhinja.
Nedjeljom djeca idu na izlet, pa ih se njih stotinjak brčka u punoj odjeći i obući uz neviđeno veselje. Što se ne brčka, napucava loptu, čisti Sedmi kontinent... Nema bojazni da će im se smočiti novčanik ili mobitel, cipele ili skupa majica. Osušit će se po putu... Ponio sam nešto igračaka i slatkiša, odšetao u selo i zovnuo njih par da im to dam. Odjednom ih se stvorilo 30 i počeli su mi čupati sve iz ruku, ruksak, naočale. Pobacao sam i moto i jadro kekse i obje Domaćice i bio sretan što sam izvukao živu glavu. Nije dobro...
Umjesto zaključka
U Pajeu u ožujku jutra su s laganom maglicom oblaka, do nekih 13-14 sati upre sparina, a onda krene ugodan vjetar. U suton vas tjera na razmišljanje da se zagrnete, dok kad padne mrak radi ono nešto jedinstveno za trope - svježe pirka po ušesima a u ostatak face udara toplina od vječnih 28 stupnjeva. Raj.
Za Tanzaniju treba putovnica važeća sljedećih 6 mjeseci na što me nisu upozorili u agenciji prije nego su mi prodali kartu (trebao sam i sam provjeriti, ali eto), pa sam u startu ostao bez 2500 kuna (putovnica, karta, drugi aerodrom) i dana i pol truckanja i presjedanja, pa sam bio malo ljut na sebe. Turkish Airlines ima genijalne upute za ponašanje u avionu, ali u Dar Es Salaam slijeće i odlijeće u 4 ujutro. Srećom da vizu čekate sat i pol vremena - ovdje se ništa ne radi na brzinu. Hakuna Matata, rekoše...
Istovremeno, osjećao sam se nekako lakše jer sam odbio prenijeti paket za sirotište na jugu Tanzanije. Isti ugodan čovjek iz Agencije me zamolio da stupim u kontakt s curama koje će mi dati neke vrećice i da to samo prebacim do Dara, pa će to tamo pokupiti taksist. Ne da sam se prepao, nego bih pet kila nerava izgubio preko pola Indika od straha da mi netko nije stavio nešto u vrećicu pa da čamim desetljeća u afričkim zatvorima. Sorry, volontirat ću koliko treba, ali previše sam serija i filmova pogledao. I još mi je teta nabila osjećaj krivnje, brrr...
Uglavnom, Zanzibar se mora vidjeti, ali pet dana je apsolutno dovoljno za pregled potpuno različitih strana svijeta, mora, plaža, detalja. Presretan što ga vidjeh, stavih 62. crticu na karti svijeta, i malo oporavljen, vraćam se bolji u nove radne pobjede.
