Neki smatraju da su vafli svoje početke imali u antičkoj Grčkoj, kada su ih stari Grci nazivali obelios - bile su to plosnate poslastice koje su se pravile između dviju vrućih metalnih ploča. Kuhari i proizvođači crtali su na njima uz pomoć meda i cimeta, a obično su prikazani bili biblijski prizori ili obiteljski grbovi.
Nekoliko je teorija o tome kako su nastali vafli
Prva zapisana stavka o vaflima, prema nekim izvorima datira iz 9. stoljeća. Riječ je zapravo bila o zapisu vezanom uz sam kalup za pravljenje ove danas popularne slastice. Nakon toga, sljedeći zabilježeni podatak dolazi iz 14. stoljeća kada je sačuvan prvi recept za vafle.
@succulentbite LIEGE OR BELGIAN? 😍 Waffles for days #chocolate #waffles ♬ original sound - Nico
No period u kojem je započela njihova istinska popularnost jest 16. stoljeće. Poljoprivreda je tada u Belgiji bila glavna grana uzgoja - ječam i zob bili su lako dostupni kao sastojci - te je to potaknulo nastajanje vafla koji su se tradicionalno prodavali na štandovima u ulicama.
Jedan izvor tvrdi kako je francuski kralj Karlo IX. morao uvesti zakon koji je proizvođače i prodavače vafla obvezao da će svoje trgovine imati u međusobnom razmaku od najmanje dva metra, u nadi da će to pomoći u izbjegavanju nesuglasica i sukoba koji su izbivali zbog međusobnog natjecanja u kvaliteti i proizvodnji.
Domaći vafli s malinama
Preko Atlantika iz Europe u Ameriku
Vafle su u Ameriku donijeli nizozemski iseljenici 1620. godine na Mayfloweru. U New Netherlandu, nizozemskoj koloniji iz 17. stoljeća, koja se protezala od poluotoka Delmarva do jugozapadnog rta Cape Cod, nizozemski su doseljenici tu poznatu slasticu jeli uz popodnevni čaj s dodatkom čokolade, a prvi zapis spremljen o njima potiče dolazi iz tamošnjih novina, a datira u 1735. godinu.
Isti izvor navodi i da je Thomas Jefferson, glavni autor Deklaracije o nezavisnosti, jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država i njihov treći predsjednik, za vafle prvi put čuo za vrijeme svojega posjeta Parizu.
Prije povratka u Ameriku, Jefferson je navodno kupio nekoliko suvenira u obliku vafla, ali je kupio i kalup za njihovu izradu te su oni bili posluživani na duženjima koje je organizirao u svojem domu. U rijetkim slučajevima i svojim robovima dao bi ostatke tijesta ili bijelo brašno za njihovu pripremu.
Vafli su bili veoma popularni i za vrijeme američke Zlatne groznice u malenim rudarskim kampovima i u šatorskim naseljima. Najuspješniji proizvođač vafla u to je vrijeme bio Louis Davenport, koji je svoj šator kupio za 125 dolara i 8. prosinca 1889. u njemu je otvorio Davenport's Famous Waffle Foundry u Spokaneu u državi Washington.
U periodu od 1800. do 1900. vafli su dobili na popularnosti zbog komercijalizacije, a prvi uređaj za pravljenje vafla i službeno je patentiran 1869. godine, dok je prva unaprijed pomiješana i pakirana smjesa za njihovu pripremu prodana 1889., a proizvodila ju je tvrtka Pearl Milling Co.
Prvi električni uređaj za proizvodnju vafla u prodaju je došao 1931. godine te je upravo ta godina prekretnica i nakon nje gotovo svako američko domaćinstvo, koje si ga je moglo priuštiti, imalo je svoj uređaj za vafle.
Vafli s borovnicama
Kako je kuhar princa od Liègea ispisao kulinarsku povijest
U Belgiji zapravo postoji puno različitih vrsta vafla, ali dvije su najpoznatije - Brussels vafli (Gaufre de Bruxelles) - danas poznatiji kao belgijski vafli i Liège vafli (Gaufre liegeoise).
Waffle of Liège nastao je otprilike u 18. stoljeću, a ime je dobio po gradu Liège koji se nalazi na istoku Belgije.
Legenda kaže da je vafle iz Liègea izumio kuhar Princa od Liègea, nakon što je princ od njega zatražio da napravi novu vrstu slastice. Kuhar je zatim isprobao jednu vrstu brioche tijesta pečenog u kalupu za vafle te mu je sinula ideja da u tijesto ubaci i malo vanilije, a upravo je taj miris i okus vanilije ono što je 'zapelo' za oko princa.
No, Liège vafli nisu jedini vafli u centru pažnje. Belgijski vafli također su omiljeni među publikom, a dva su čovjeka zaslužna za njihovu popularnost u Americi.
Belgijski vafli
Brussels waffles poznatiji su kao - belgijski vafli
Godine 1958., na Svjetskom sajmu u Belgiji, čovjek po imenu Walter Cleyman prodavao je vafle. Poslužio ih je nadjevene šlagom i sa svježim voćem te posute šećerom u prahu, a uspio je prodati više od 400.000 njih. Zbog tako uspješne prodaje, organizatori Svjetskog sajma u Seattleu ponudili su mu mjesto da 1962. godine dođe i tamo prodaje svoj proizvod.
Cleyman je otišao u Ameriku, a zajedno s njim išla je i supruga te dvije kćeri. Na Svjetskom sajmu otvorio je čak dva štanda - jedan na dijelu sajma koji se zvao Boulevard of the World, on je bio izgrađen u stilu belgijske ili nizozemske stare kuće i mnogi su ga zvali Belgijskom kućom vafla, a drugi kod betonske fontane smještene u centru Seattlea - International Fountain.
Od dana kada je sajam otvoren 21. travnja 1962. godine, Cleymanovi vafli postali su iznenađujući hit. Ljudi su ih probali, svidio im se okus, a onda su dalje svojim prijateljima pričali o njima.
Tijesto za vafle možeš i obojiti prirodnim bojilima poput sokova od bobičastog voća ili cikle
Zbog te 'usmene predaje' i raznih novinskih članaka belgijski vafli postali su najpoznatija slastica na sajmu. Jack Jarvis, jedan od kolumnista Seattle Post-Intelligencer jako ih je hvalio te se šalio na svoj račun komentirajući koliko se bude udebljao zbog toga što ih jednostavno "mora jesti svakoga dana."
Od 21. travnja do 21. listopada Cleyman je prodao više od pola milijuna belgijskih vafla, preko 100.000 više nego što je bilo posluženo na sajmu u Bruxellesu. Za njihovu proizvodnju na sajmu u Seattleu korišteno je više od 100.000 jaja koja su pomiješana s 50.000 kilograma brašna, a dobiveni vafli prekriveni su bili s više od 100.000 kilograma jagoda, a kada je ponestalo jagoda, Cleyman se odlučio na korištenje ananasa.
Kad se sajam zatvorio, Cleyman je dozvolu za otvaranje franšize dao restoranu Smitty’s Pancake House, a oni su zatim otvorili "Belgian Waffle Chalet" kod sveučilišta Seattle. Do siječnja 1964. prodaja vafla iz Seattlea proširila se i na Hillsdale Farmer’s Market tržnicu u San Mateu u Kaliforniji, a u planu je bilo i otvorenje u Alberti i Manitobi.
Iste je godine, 1964. i Belgijanac po imenu Maurice Vermersch zajedno sa suprugom dogovorio prodaju vafla na Svjetskom sajmu u Flushing Meadows u Queensu. On ih je prodavao na djelu sajma koji se zvao Belgium Village, a bio je napravljen kao rekreacija srednjovjekovnog belgijskog sela.
Njegova tehnika pripreme vafla bila je uz pomoć kvasca, ali je tajna bila u premazivanju kalupa za pečenje s masti. Isto kao i Cleyman, prodavao ih je ukrašene šlagom i jagodama, a koštali su jedan dolar.
No, kada je shvatio da većina njegovih kupaca ne razumije zašto se vafli zovu "Brussels Waffles", a to je zato što nisu bili svjesni da postoji grad naziva Bruxelles, preimenovao ih je u "Belgijske vafle" kako bi svi znali od kuda dolaze.
Vafli s bobičastim voćem - može li bolje?
Nacionalni dan vafla
Važno je spomenuti i 1953. godinu u kojoj su braća Tom, Sam i Frank Dorsa osmislila 'zamrznute vafle' koje je za konzumaciju samo trebalo prigrijati i nazvali su ih Froffles.
No zbog jakog okusa i mirisa jaja, kupci su ih prozvali nazivom Eggos, te je ime i službeno promijenjeno 1955. godine kada je tvrtka Kellogg zakupila prava na njih. Godine 1970. u javnost je izašla i njihova popularna fraza "Leggo my Eggo" iz reklame za spomenutu vrstu vafla.
Nacionalni dan vafla u Americi se obilježava 24. kolovoza, na dan kada je patentiran prvi uređaj za pravljenje ovog slasnog deserta. Od kiselkastih do slatkih okusa, svaka regija ima svoju verziju vafla, pa ga tako stanovnici Nizozemske države Pennsylvania (Dutch Pennsylvania) ukrašavaju piletinom i umakom, ljudi s juga vole kombinaciju pohane piletine i šećera u prahu, a oni koji se vole vratiti originalnoj verziji na njega stavljaju samo javorov sirup.
Vafli
