Ovim prekrasnim stihovima je veliki Arsen Dedić optužio loše vino za riječi i postupke koje ćemo požaliti, no i dobro vino može biti krivac za nesporazume. Ono nas ne tjera da kažemo ili napravimo ono što ne želimo, nego daje hrabrost za isticanje onoga što želimo, ali se bez njega ne bismo usudili.
Istina je da vino otpušta kočnice u našem ponašanju. Ono je stimulans, što znači da pojačava osnovno raspoloženje, bilo ono dobro ili loše. Prema tome, istina je i da je vino afrodizijak. U ugodnoj atmosferi i još ugodnijem društvu čaša ili dvije vina doista će pomoći u prepuštanju strastima. Istina je, dakle, da će u primjerenim količinama povećati želju, ali jednako je tako istina da previše vina može smanjiti moć. Onu moć koja nam u ugodnoj atmosferi i još ugodnijem društvu treba. Istina je, zato, da u vinu treba uživati s mjerom, odnosno da se prema njemu treba ophoditi kao i prema svemu ostalom u životu, po načelu ničega previše ili meden agan, odnosno Μηδέν Άγαν, što su još stari Grci ispisali na Apolonovu hramu u Delfima.
Istina je i da vino nije jeftino što se izravnije može reći da vino nije pivo. Pokazala je to i jedna od najvećih gozba u povijesti. Sagradivši palaču u Nimrudu oko 870. godine prije naše ere, asirski kralj Asurnasirpal II. priredio je desetodnevno slavlje za gotovo 70.000 ljudi. Kako piše Tom Stondage u prekrasnoj knjizi Povijest svijeta u šest čaša, poslužio im je 1000 junica i krava, 1000 teladi, 10.000 ovaca, 15.000 janjadi, 500 gazela, 1000 pataka, 1000 gusaka, 20.000 golubica, 12.000 drugih sitnih ptica, 10.000 riba i 10.000 jaja. Poslužio je i 10.000 velikih vrčeva piva, koje je u to doba bilo uobičajeno mezopotamijsko piće, ali ponosni je kralj nabavio i 10.000 mješina vina koje se vozilo iz udaljenijih brdovitih krajeva i bilo desetak puta skuplje od vina. Činjenica da je Asurnasirpal gostima mogao ponuditi istu količinu piva i vina nedvojbeno je ukazivala na njegovo bogatstvo, a kameni reljefi u palači ne prikazuju ga kako pije pivo slamkom, što je tad bio običaj, nego sa zlatnom pliticom ispunjenom vinom.
Istina je i da vino ne može biti jeftino poput industrijskih piva koje nisu ništa drugo nego gorka coca cola s malo alkohola. Uzmeš vreću ovoga, vreću onoga, dodaš malo nečeg trećeg, pustiš vodu i dobiješ pivo koje je preskupo ma koliko malo koštalo. Postoje, naravno, bolje pive, kuhane u humanijim uvjetima, s ljubavlju pa shodno tome i prirodnijim okusima, no njihova se cijena već može usporediti s jeftinijim buteljama dobrog vina. Pa dolazimo do gorke istine o pivu, odnosno do pitanja zašto piti to piće čija kvaliteta navodno najviše ovisi o vodi, a ne vino koje je božji dar.
Ma istina je i da vino dobro djeluje na zdravlje. Francuzi manje nego ostali narodi boluju od bolesti srca i krvnih žila iako jedu poprilično masnu hranu. Oni svaki obrok poprate čašom vina. To je tzv. francuski paradoks za koji se zna stoljećima, ali široj je javnosti prikazan prije otprilike 25 godina.
Istina je i da je otkriće francuskog paradoksa razljutilo farmaceutsku industriju. Više ne može prodavati lijekove koji proširuju žile i tako sprečavaju srčane i moždane udare, a istovremeno uništavaju želudac pa tjeraju ljude da kupuju druge farmaceutske proizvode koji će uništiti neki treći organ i tako u nedogled.
Teorija zavjere govori da svjetski centri moći dugo znaju koliko dobra vina mogu biti dobra za zdravlje i koliko im profita oduzima taj prirodni lijek. Odgovorili su proizvodnjom sadnica vinove loze koje traže obilato korištenje umjetnih gnojiva te neprestano prskanje kemijskim zaštitnim sredstvima. Istina je da loze posađene prije 2. svjetskog rata i danas daju i izvrsna vina i vinogradari koji ih još imaju čuvaju ih poput najvećeg blaga.
Istina je da nove loze iz rasadnika ne mogu doživjeti ni 40 godina. Istina je, nažalost, da se najviše kemije prosipa po vinovoj lozi. U Francuskoj vinogradi zauzimaju samo tri posto ukupnih poljoprivrednih površina, a tretiraju se s 20 posto svih potrošenih zaštitnih sredstava i čak 80 posto fungicida.
A istina je da nije svejedno kakvo vino pijemo, ono iz vinograda "liječenih" 15 puta na godinu kemijskim sredstvima, ili ono s trsova koji se od bolesti i nametnika štite kod kuće pripremljenim biljnim preparatima. Istina je i da nije svejedno kako se vino pije. O tome čitajte sljedeći petak, u sedmoj, završnoj godini Akademije vina Bakhova sina, posvećenoj kušanju i ocjenjivanju vina.
