Pred jako puno godina bio sam jako daleko od današnjeg mjesta glavnog urednika portala Gastro.hr.
Mladenačke gluposti, loš alkohol, nepoštivanje roditelja i glupi egotrip, skoro su me doveli do toga da završim na ulici. Proveo bih tako jednu noć kod prijetelja, drugu u tramvaju, i treću se ispričao roditeljima, pa zasukao rukave i tijekom godina konačno završio faks, zaposlio se i postao dio mašine. No, neki nisu bili te sreće.
Danas metropolom luta puno ljudi koji su nekom igrom slučaja, manje ili više krivi, ili potpuno nevini lišeni dodira božice Fortune – ostali bez krova nad glavom, i skoro ikakve šanse da do njega dođu u doglednoj budućnosti. Mnogi su se predali, ali neki se ne daju i snalazeći se na razne načine, poput prodavanja časopisa Ulične svjetiljke od čije prodaje zarade četiri kune, ipak nekako sklapaju kraj s krajem i idu dalje kroz život.
Kako nemam novaca da dijelim, niti viška stanova da primim takve ljude, ove sam nedjelje po drugi puta volontirao i prodavao časopis u Ilici. Prvi dio posla i nije nešto uspješno odrađen (hvala prijateljima koji su ga kupili), a onda smo se zaputili u Pučku/Javnu kuhinju u Jukićevoj ulici gdje svakoga dana jednostavno u određeno doba dana otvore vrata, i tko je gladan, dobrodošao je na ručak.
Pred vratima je u miru i tišini stajalo dvjestotinjak ljudi koji su sa zahvalnošću čekali svoj besplatan obrok. U Zagrebu postoji više pučkih kuhinja, ali samo u nekima možete dobiti obrok bez uputnice Centra za socijalnu skrb.
I kako sad napisati nešto a ne povrijediti nečje osjećaje, intimu, sliku svijeta? A iskreno, ne može se drukčije...
U prostoriji je uredno, namještaj je što montažni, što star i rabljen. Ljudi sjede u miru, pita se smije li se sjesti na koje mjesto, nema svađa, nema problema. Pozdrav dobrodošlice, kratka molitva koja nije obavezna vođena od strane ugodnog, kulturnog fratra, i tada su volonteri krenuli dijeliti hranu.
Te je nedjelje na rasporedu bila narodna kobasica, demfani krumpir i kupus salata s dvije kriške kruha i vrčem vode na stolu. Jede se jednokratnim plastičnim priborom iz plastičnih tanjura, čaše su isto od tvrde plastike.
Pokušavam zapodjenuti konverzaciju, ali nikome nije stalo do toga. Priča se o tome što se jelo jučer, hoće li se doći sutra, tko ne može pojesti – pita i podijeli višak... Gotovo ništa se ne baca, ako ostane, može se zamoliti i dobiti za ponijeti.
Okus kobasice sasvim korektan, pogotovo onima koji su bili u JNA, krumpir ukusan, jedino nejednako ispasiran, salata preslana, kruh jučerašnji, tvrd. Nema predugog zadržavanja, tek dvadesetak posto ljudi ostaje čavrljati, ostali nestaju poput duhova.
Dižem se i pratim Vlatku do kuhinje gdje pitamo kako bismo pomogli pri čišćenju. Dodijeljuju nas na brisanje suđa, a mene kasnije i na pranje podova. Pričamo s volonterima, ljudima sa svih strana, svih fela, životnih priča... Netko bi nedjeljno poslijepodne proveo gledajući derbi engleske lige, netko seriju, drugi u šetnji, treći mamurni, netko čitajući... Živimo u vrijeme kad neki imaju previše, drugi premalo. Kao i gotovo uvijek otkad smo izumili novac.
Neću krenuti na barikade i rušiti lopovski sistem, prestar sam da mijenjam svijet. Kopkalo me da vidim kako je ljudima koji više nemaju ništa osim dostojanstva, i ugodno sam se iznenadio. Nestretni, sirovi i divlji ljudi više obitavaju po klubovima i utakmicama nego ovdje gdje se osjećaš kao čovjek, zahvalan i podmiren.
Ne znam koliko sam svojom skromnom akcijom doprinjeo da beskućnicima bude bolje, ali se osjećam mrvicu ispunjenijim. Savjest mi nije čišća jer je već dovoljno čista, upoznao sam par zanimljivih ljudi koji čine dobru stvar i nadam se da će se nekako riješiti stambeno i socijalno pitanje tih ljudi. Dosta je bilo samo vrhunskih restorana, krećem istraživati kako se jede svugdje i svakako - nikad ne znate kuda će vas odvesti sudbina.
Veliko hvala Vlatki i Uličnim svjetiljkama na pruženoj prilici i Pučkoj kuhinji na toplom obroku, nadam se da je svakim mojim zamahom metle nekog pokvarenog političara koji je zemlju doveo u ovo stanje – probolo u križima...
