Sjede Talijan, Englez, Belgijac, Amerikanac, Kanađanin, Indijac, Tajvanac i naš čovjek za stolom punim rotgipflera i zierfandlera iz Gumpoldskirchena... Čini se poput početka lošeg vica, no uvod je u prekrasnu vinsku priču o Thermenregionu, austrijskoj vinskoj regiji poznatoj po toplicama te jedinstvenim bijelim vinima od dvije sorte teško izgovorljivih imena.
Svi smo govorili engleski na tom ručku u Klostergasthausu Thallern, ali ako se precizira da je Englez bio rođeni Londonac, Belgijac iz flamanskog dijela, a Kanađanin u stvari Kinez koji živi tamo gdje se govori francuski, jasno je da smo se dosta teško razumjeli. Prije nego što su stigla vina.
Ta Regija termi ima 2181 hektar vinograda koji počinju u podnožju Bečke šume. Ime je dobila po izvorima tople vode zbog kojih se više naselja zove Bad pa nešto, a najpoznatiji grad Baden dijeli regiju na sjeverni dio posvećen bijelim vinima i južni u kojem su bolja crvena. I s tim bojama moze biti problema u društvu s različitih krajeva svijeta.
Sjevernoamerički dio ekipe zierfandler je miješao sa zinfandelom pa očekivao crveno vino. Nije to velika greška ni u vinskom društvu jer zierfandlera izvan Austrije gotovo da i nema. Ima, međutim, zanimljiva priča da je austrijski rasadničar izvezao u Ameriku kaštelanski crljenak ili tribidrag, crnu sortu koju još zovu primitivo ili kratošija, u paketu s tim bijelim zierfandlerom. Kako su Ameri skloni pojednostaviti stvari, i crnog i bijelog vinskog useljenika nazvali su zinfandel. Bijeli se izgubio u vremenu i prostoru, a crni je postao vinski ponos Kalifornije.
I rotgipflera ima malo u Austriji, a još manje u Sloveniji i Hrvatskoj. Mi sortu zovemo zelenac, a ozbiljnije je uzgaja samo Vlado Krauthaker i u Kutjevu radi jako dobro suho vino te veliko slatko. Nekoliko stotina trsova ima i plešivička obitelj Tomac, a u bocu su dosad napunili berbu 2016. Iako je nama zelen, Austrijanci su ga nazvali rot, to znači crven, zato što listovi loze u proljeće imaju ružičaste krajeve. A i zierfandler je crven po drugom imenu. Zovu ga još i spätrot zato sto su mu zrele bobice grožđa crvenkaste. Spät znači kasno, pa je i kasna berba na njemačkom spätlese.
Kao što su različita objašnjenja naziva tih sorata, različita su i vina. Rotgipfleru su dominantne cvjetne arome, a zierfandelu voćne. Shodno tome, prvi je u pravilu svježiji i vitkijeg tijela, a drugi slasniji i puniji. I tome shodno, oba smo pili s pohanim piletom. Ako u Beču, začudo, rade najbolji vineršnicl, u restoranu zamka Thallern najbolje pohaju piceka. U rotgipfleru se uživa kad se bijelome mesu kao prilog uzmu krumpirova salata i matovilac, a u spätrotu (podsjetimo, to je zierfandler), u batku i zabatku s krumpirom i povrćem iz pećnice.
Među rotgiplferima najbolji su dojam ostavili onaj Lea Aumanna iz vinograda Wiege (berba 2017.), potom Schneider 2017. iz vinograda Pfaffstättner Tagelsteiner i Alphart 2017. (vinograd Rodauner), a svježinom je oduševio domaćinov, vinarija se zove Freigut Thallern, iz vinograda Student berbe 2015.
Kod zierfandlera po lijepome pamtim tri iz berbe 2017.: Hannesa Hofera (bez oznake vinograda), vinarije Alphart am Mühlbach (nije ista vinarija kao Alphart s dobrim Rotgipflerom) iz vinograda Otzler te Stadlmannov iz vinograda Mandel-Höh. Imena vinarija i vinograda nismo se baš trudili izgovarati tijekom kušanja, ali tad smo već s lakoćom govorili Gumpoldskirchen, kako se zove legendarni vinski gradić otprilike 25 kilometara od Beča koji su te sorte proslavile. No, stigli su novi „zadaci“.
Austrijanci k'o Austrijanci, o istom su nam trošku ponudili i crna vina po kojima je poznat južni dio Regije termi, ispod Badena, a u okolici toplica Bad Vöslau. Tamo uzgajaju crni pinot i Sankt Laurent koji uglavnom zovu puno kraćim imenom St. Laurent. Uz te sorte pasao bi picek koji leti, mladi fazan na primjer, no kako su domaćini štedjeli na jelu, mi smo im popili poneku butelju više. Inzistirali su da prvo kušamo delikatne crne pinote, a neki su bili toliko dobri da su sasvim zasjenili inače moćnije lovrijence, kako mi zovemo tu sortu koja je nastala u francuskom Alsaceu, a u prvoj polovici 19. stoljeća se preko Njemačke raširila u većinu zemalja Habsburške monarhije. Ime je vjerojatno dobila po blagdanu Svetog Lovre koji se slavi 10. kolovoza, na dan kad, simbolično, bobice grožđa prestaju rasti i počinju sazrijevati.
Među lovrijencima dopale su se dvije reserve iz inače loše berbe 2016. (vinarije Schneider i Johann Gisperg) te godinu starija reserva Heinricha Hartla III. Iz 2015. je bilo i općenito najbolje crno vino, Pinot Noir 2015. vinarije Johann Schwertführer 35 koju ne treba miješati s vinarijom Schwertführer 47.
Obje su iz iste glavne ulice (Hauptstraße) u mjestu Sooß, ali na kućnim brojevima 35, odnosno 47 po kojima se i zovu. Ali samo na kućnom broju 35 živi 22-godišnja Kerstin Schwertführer, koja je 10. svibnja proglašena najboljom mladom vinarkom Austrije, a berba 2015. bila je prva o kojoj je ona brinula. Pokušali smo si sve to za stolom razjasniti na engleskom, ali nije išlo. Pa smo se jednostavno prepustili vinima. S njima jezičnih problema nije bilo.
