A mene su poveli i u Beograd na seminar o vinima s juga Italije pa je tako bila jedinstvena prilika prošetati regijama Veneto na sjeveru i Friuli na sjeveroistoku, potom Pijemontom na sjeverozapadu, Toskanom na putu prema središnjoj Italiji i preko tamošnjeg Abruzza do Calabrije, Campanije i Apulije s pete i vrha čizme, a na kraju i Sicilijom, najvećim mediteranskim otokom, kamenčićem koji je ta čizma kao da želi "puknuti" prema Africi.
Uživao sam na turneji dugoj 3000 kilometara koju sam preživio putujući samo 800 i moram reći: "Grazie, amici cari italiani!"
Hvala vam na pokazivanju koliko brige treba posvetiti autohtonim sortama. Ne zaostajemo mi puno po njihovu broju. Od oko 200 sorata vinove loze koje se kod nas uzgajaju, šezdesetak je autohtonih. Škrlet, Moslavac, Grk, Kujundžuša, Zlatarica, Bogdanuša, Darnekuša, Tribidrag, Sušćan, Žlahtina, Lasina, imena su koja pišem velikim početnim slovom samo da bi Talijane koji uz "gugle translejt" pročitaju ovaj tekst podsjetila na likove iz hrvatskih starih priča kao što njihove podsjećaju nas. Neke od tih sorata spasili smo od izumiranja, neke spašavamo, neke još nismo počeli, a svima treba dati priliku kakvu su dobili plavac mali crni, pošip ili babić i koje je vinski svijet, barem onaj dio koji dolazi u Hrvatsku, već upoznao. Talijani su taj svijet već osvojili glerom, sortom od koje rade prosecco, a on postaje najpoznatije i najprodavanije pjenušavo vino na svijetu. Pa i primitivom, koji je naš crljjenak ili tribidrag, a Talijani su ga proslavili povezujući ga s zinfandelom kako tu sortu zovu u Kaliforniji.
Hvala vam, dragi talijanski prijatelji, na trudu koji iskazujete da bi more odlična vina doveli u zemljicu od nekoliko milijuna stanovnika u kojoj bi vina ozbiljno htjelo piti njih nekoliko stotina tisuća, a pitanje je koliko desetaka tisuća si to može priuštiti. Mi osvajamo Kine i Amerike, a da cijelo jezerce vina koje proizvedemo pošaljemo tamo, ne bi bilo dovoljno da napoji jedan kanton ili saveznu državu. Pokazujete nam pravi put za promociju vina. Treba stvoriti imidž da su regije vinske pa će prodaja sama krenuti. Da je Italija posljednjih godina najveća na svijetu po proizvodnji vina to znaju svi koji se imalo bave vinima i sad su pustili regije da osvajaju svijet. Kao što su Rimljani nekad slali legije, samo na puno ugodniji način. A Hrvatsku malo tko i danas povezuje s vinom, o vinogorjima da i ne pričamo. Pa čak i slavna Jancis Robinson na http://www.jancisrobinson.com/learn/wine-regions/croatia Istru opisuje kao najsjeverniju (?) hrvatsku vinsku regiju.
Grazie, amici cari italiani i na putokazu o suradnji vinara neke regije koji vidimo kad dođemo u Italiju ili vi k nama. Vinari ne čekaju državu da im nešto napravi, nego sami sebe i sve oko sebe tjeraju da rade. Udruženi su u regionalna tijela, obično se to zove consorzio, koja propisuju pravila proizvodnje i kvalitete. Sami su propisali kakva vina smiju nositi ime Barolo ili Barbaresco, Chianti Classico ili Brunello di Montalcino, i sami to kontroliraju. Mi ne moramo znati na je nebbiolo vodeća sorta Pijemonta, a sangiovese Toskane, ali vrlo precizno znamo što ćemo dobiti kupujući neko od gore spomenutih vina. Kod graševine, na primjer, ne znamo. Na etiketi piše sorta, a vino može biti suho, slađe ili sasvim slatko, čvrsto i puno. Može biti i mlado, svježe, lagano ljetno ili ozbiljno, zrelo pa i "punoljetno". Kakvo je, prosječni kupac vina otkrit će tek kad otvori butelju. I ako mu se ne dopadne, pričat će da ne voli graševinu iako desetak drugih tipova nije probao.
Hvala vam, dragi prijatelji iz Italije, i na velikim vinima u svjetskim razmjerima po cijenama koje si, barem povremeno, možemo priuštiti. Moćno Frescobaldijevo vino Nipozzano riserva 2012. u kojem je 90 posto sangiovesea, a ostalo su malvasia nera, colorino, canaiolo te merlot i cabernet sauvignon, doista je izvrstan crnjak čija je butelja 20-ak dolara. Marchezi de Frescobaldi je zvučno ime poput najpoznatijih bordoških chateauxa, a butelja njihova Brunella di Montalcina, što je najcjenjenija toskanska apelacija, koji se zove CastelGiocondo, je oko 45 eura. Puno, ali vina iz Bordeauxa te kakvoće najmanje su dvostruko skuplja. Santa Cecilia, odlično vino od sorte Nero d'Avola slavne sicilijanske vinarije Planeta je oko 25 eura. Toliko košta i moćno vino od sorte negroamaro Maime Masseria 2010. vinarije Tormaresca čiji su vlasnici još jedni markizi, obitelj Antinori. Što se tiče Pijemonta, Campo Romano Pinot nero 2012. vinarije Poderi Colla kod nas košta 162 kune. Da je iz Burgundije, bio bi toliko eura.
A Ciro' Bianco 2015. kalabrijske vinarije Librandi u Italiji se može pronaći za šest ili sedam eura. To je izvrsno vino od lokalne sorte greco bianco rizlingastog tipa i nevjerojatne svježine za vreli talijanski jug. Sorta nema veze s našim grkom pa je s malo čime možemo usporediti. No to možemo učiniti s vinom Talo' 2013. apulijske Cantine san Marzano. Od primitiva je, kako Talijani zovu naš crljenak ili tribidrag koji, eto, i oni svojataju. Boca je 10 do 11 eura. Kod nas otprilike toliko stoji crljenak Dubrovačkih podruma. Jeftiniji je onaj zadruge Masvin iz Polače, a ostali su mahom iznad 100 kuna. Neki i blizu 300. Iste sorte je i "naš" zinfandel kalifornijske vinarije Grgich Hills. Odlično vino kod nas se prodaje za 260 kuna. Za okovinolaringologe ipak treba spomenuti da ti naši skuplji crljenci, tribidrazi i zinfandeli, imamo i mi Benmoscheov na Pelješcu, teku niz grlo ljepše od spomenutog apulijskog primitiva.
