Tri su velika razdoblja svjetske povijesti vina, napisao je mađarski pisac, filozof i disident Béla Hamvas u svom "molitveniku za ateiste", kako je sam opisao prekrasnu knjigu Filozofija vina. Prvo je pretpotopno, kad čovječanstvo još nije poznavalo vino, već je o njemu samo sanjalo. To je razdoblje, da iz Hamvasove filozofije prijeđemo u nepisanu povijest, završilo prije otprilike 9000 godina kad je neki naš predak stavio zreli grozd divlje loze u udubljeni kamen i zaboravio ga. Divlji su kvasci počeli jesti grožđani šećer i pretvarati ga u alkohol, a bobice su pucale pod pritiskom plinova koji su pritom nastajali. Kad se čovjek nakon nekoliko dana vratio do kamena, umjesto grozda pronašao je mutnu tekućinu. Popio ju je i opio se, a to mu se dopalo. Je li iste godine stigao ponoviti postupak ne znamo, ali sigurno je sljedeće sok ponudio suplemenicima pa su u opojnom piću uživali zajedno.
Novo razdoblje svjetske povijesti vina, vratimo se Hamvasu, počinje kad je prvu lozu zasadio Noa. I to je već pisana povijest, iako točnu godinu ne znamo. Ta je priča dio Knjige postanka i u njoj je Noa predstavljen kao prvi vinar kojem se zna ime. Zasadio je vinograd, napio se vina, piše u tom prvom dijelu Starog zavjeta i Petoknjižja, to jest židovske Tore.
A dugo je Noa uživao u vinu jer je poživio, i to piše u svetim knjigama, čak 950 godina. Imao je tri sina, oni puno potomaka i od svih njih razgranali su se narodi širom svijeta. Izgleda da su poput Noe voljeli vino, pa su i lozu raznijeli po svim zemljama umjerenog klimatskog pojasa. Svjetovne knjige, pak, navode da su kultiviranje vinove loze i proizvodnja vina počeli otprilike 6000 godina prije naše ere, dakle "brzo" nakon što su prvi gutljaji nastali slučajno. Bilo je to na području oko Kaspijskog mora i u Mezopotamiji, danas je to Iran, a to se vrijedno znanje poslije širilo na istok prema Indiji, na jug prema Palestini i Egiptu te na zapad prema Balkanu i Europi. U Egiptu se vino konzumiralo oko 2700. godine prije naše ere. Grci su ga počeli piti 1000 godina poslije na simpozijima, kako su nazivali orgije na kojima su filozofi raspravljali gledajući dječake, a djevojke su pjevale i svirale flaute. Rimljani su vino učinili dostupnim svima. Oni su ga sadili u svim krajevima koje su osvajali, ponajprije zato što su vojnicima dio plaćeisplaživali u vinu. Oni su prvi klasificirali sorte, prije otprilike 3000 godina, te razvijali tehnologiju proizvodnje vina. Na područje današnje Hrvatske, vinova loza je, pretpostavlja se, stigla iz Grčke. U djelu Gozba učenjaka, iz 2. stoljeća prije naše ere, grčki pisac Antenaj navodi kako se "na otoku Visu u Jadranskome moru proizvodi vino koje je bolje od svih ostalih vina". Na Visu i Hvaru našli su i novčiće iz 6. stoljeća prije naše ere na kojima su bili otisnuti grozdovi te amfore i pehari za vino. Rimljani su Istru zauzeli 179. godine prije naše ere i zatekli razvijeno vinogradarstvo, a Plinije stariji, u djelu Povijest prirode iz otprilike 100 godina poslije piše da je vino Pucinium iz sjeverne Istre najbolje. U kraju koji je danas naš prvi put se spominju i drvene bačve. Marco Anneo Lucano u epu Pharsalia navodi da su Cezarovi vojnici 47. godine prije naše ere bježali pred Pompejevim snagama s otočića Sveti Marko, preko kojeg most spaja Krk s kopnom, na splavi sačinjenoj od drvenih bačava. U današnjoj kontinentalnoj Hrvatskoj zabilješke o vinu datiraju iz vremena cara Proba (232.-282.).
Hrvati su preuzeli vinsku kulturu od plemena koja su zatekli na ovim prostorima, a koliko je vino bilo važno svjedoče dokumenti poput Istarskog razvoda (1025.), Vinodolskog zakonika (1288.), Korčulanskog statuta (1407.) te propisa Dubrovačke republike iz 1424. koji regulireaju proizvodnju grožđa i vina. Korčulani su čak prijetili odsijecanjem ruke za teže prekršaje u proizvodnji vina. Najstariji danas aktivan vinski podrum u Hrvatskoj je onaj u Kutjevu, ispod dvorca sagrađenog 1232. U njemu se vino neprekidno radi sve do danas, a čak i u tursko vrijeme prizvodnja nije prekinuta. Štoviše i Turci su potajno pili.
Treba reći da su do prije stotinjak godina vina bila sasvim drukčija od današnjih, mutna, oksidirana, trpka... Stari Grci čak su stavljali smolu da spriječe kvarenje pa je jasno zašto su ih razrijeđivali vodom- bez nje se vjerojatno to vino ne bi moglo ni progutati. U prošlom stoljeću su širom svijeta počela nastajati užitna, mirisna i ukusna vina kakva danas pijemo pa moramo biti zahvalni na blagodati opojnih vina umjesto napojnih kakva su prije bila.
Prošlo je stoljeće i početak trećeg razdoblja vinske povijesti po Beli Hamvasu koji tvrdi da je ono započelo u času pretvorbe vode u vino. Moglo bi se to shvatiti i kao početak proizvodnje bistrih vina. - Povijest će doseći svoj kraj kad iz izvora i bunara bude teklo vino, kad iz oblaka bude padalo i kad se jezera i mora u njega pretvore – najavio je Hamvas, a čekajući to čudo završimo povijesnu vinsku priču riječima kojima je Hamvas započeo Filozofiju vina: Na koncu ostaju samo dvojica, Bog i vino! Poručio nam je da osim Boga imamo i svijet koji je Bog stvorio, a koliko malo znamo o tom svijetu i koliko su saznanja prosječnog čovjeka o vinu kriva čitajte sljedeći petak, na četvrtoj godini Akademije vina Bakhova sina, posvećenoj zabludama o vinu.
