To je Plešivica, brdo između Jastrebarskog i Samobora o kojem ostali hrvatski vinari iz kruga 20-ak najboljih pričaju sa strahopoštovanjem. Korak, Šember i Tomac u središtu su tog kruga po čijem obodu šeću i kucaju da uđu tri vinarije Režek, vlasnici su bratići Damir, Krešimir i Zdravko, zatim dva podruma Braje, Robertov i Josipov, te obitelji Kurtalj, Jagunić, Kolarić, Ledić, Vučinić, Haramija... Nitko od njih, ili gotovo nitko, nema autohtone hrvatske sorte, zbog toga se o njima možda i manje priča. No dok vinari Primorja autohtone sorte tek predstavljaju Europi, Plešivičanci se sa svojim europskim sortama godinama "tuku" s Mozelom, Elsaceom, Burgundijom, Champagneom, regijama iz kojih su loze i tehnologije i došle u njihove vinograde i podrume. I ova će preporuka zato više nalikovati ampelografskom atlasu Francuske i Njemačke nego uobičajenoj vinskoj karti.
Kralj bijelih vina rajnski rizling je među popularnijim sortama na Plešivici, a vinari kao da se natječu tko će napraviti bolje vino od njega pa svake godine neki drugi iskoči. Korak, Šember, Tomac, Jagunić, Krešimir Režek, Robert Braje samo su neka imena s čijim se baznim rizlinzima neće pogriješiti. Izvrsni su i odležani rizlinzi Koraka, Šembera, Tomca, a vrh vrhova su oni odnjegovani u amforama. Tomac je već oduševio, Šembera se još čeka. Povremena kušanja njegova nedovršenog vina upućuju na to da će biti genijalno.
I kralj crvenih vina, crni pinot, fino se snašao u na plešivičkom tlu i klimi koja je hladnija, poput one u Burgundiji. Zahtjevna sorta u vinogradu i podrumu svake godine daje različita vina, ali u podrumima velikog plešivičkog trija "KŠT" uvijek bolja nego drugdje istočno od Južnog Tirola.
Hrvatski Chablis mogao bi biti drugi naziv za Plešivicu gdje su prije 15-ak godina počeli njegovati chardonnaye na kvascima, kao što se radi u tom burgundijskom gradiću po kojem najbolji svjetski chardonnayi nose i ime. Koga zanimaju ta puna, a svježa vina s karakterističnim putrastim i kruhastim okusima, treba tražiti etikete na kojima piše "sur lie".
Pinot bijeli obitelji Šember iz 2005. bio je senzacionalan pet godina nakon berbe. Šemberi nisu imali zaštitu zemljopisnog podrijetla za njega pa su ga punili pod imenom Bijeli pinto. Bobice su macerirali 15 dana u moštu, potom su vino držali godinu dana u drvenim bačvicama. Rezultat je bio iznimno uglađena kapljica s 12,5 posto alkohola. Kapljica zato što ga je bilo malo. Tom smo prilikom kušali i 2002., ali taj osmogodišnjak je već poprilično ostario.
Pinot sivi na Plešivici, kao i u drugim hrvatskim vinorodnim krajevima, ima veliki problem: Malo ga tko kupuje. Ljudi ne prepoznaju tu sortu koja je, kao i bijeli pinot, mutant crnog pinota, a u Alsaceu, primjerice, daje iznimna, moćna, plemenita, zrela vina. Takav je imao Velimir Korak u dobrim godinama, a ozbiljnije ga i redovito rade Krešimir Režek, Velimir Jagunić, Franjo Kolarić, Lagradi te Drago Kurtalj čiji je bakrenast jer crvenkaste bobice neko vrijeme macerira u moštu. Sreća je da su količine male pa ih se ipak uspije prodati i vinari, za razliku od Slavonaca, ne odustaju.
Silvanac zeleni. Tko ga na Plešivici nema, taj kao da nije Plešivičanec. Nema bijele mješavine koja nije začinjena zelenim silvancem, a fina sortna vina rade Damir Režek i Zdravko Režek. Drago Kurtalj, Franjo Kolarić, Španić, Davor Sirovica, Stjepan Sirovica
Sauvignon pokojnog Drage Režeka bio je prvo vrhunsko vino s Plešivice, a tradiciju proizvodnje finih mirisavih vina od te sorte nastavili su supruga Dragica i sin Damir Režek. Odlične sauvignone, neki suhe, a drugi slađe, imaju Tomac, Korak, Mladina...
Traminac Jagunić berbe 2009. bio je izvanredno suho vino na tragu najboljih elzaških traminaca. Slično fini se, kad se poklopi dobra berba, pojave i iz podruma Vučinić, Robert Braje, Šoškić, a Mladina radi i visoke predikate od te sorte.
Graševina je najzastupljenija sorta i u plešivičkim vinogradima, no malo je vinara puni kao čistu sortu u butelju, a još se malo njome hvali. Dosta je hladna klima za nju. Uglavnom se proda u rinfuzi ili završi u mješavinama sorata.
Dobre rizvance, a to je križanac rizlinga i plemenke, iako se drugo mislilo da je drugi roditelj silvanac pa je po njemu i dobio ime, rade Jagunić i Damir Režek. Lagradi (što je složenica od laškovečki vinogradi, te Franjo Gregurić imaju drugi fini križanac – manzoni (rizling i pinot bijeli). S te liste stvorenih sorata, Plešivica se može pohvalit i kernerom, križancem crvenog trollingera i bijelog rizlinga, a radi ga Španić.
Posebnosti Plešivice su žuti plavec i crveni veltlinac. Prvi, naravno, nema nikakve veze s plavcem malim, a odličan je za bazno vino za pjenušce. Šemberi su nekad to osvježavajuće vino punili u samostalno u boce, a još to radi Vučinić.
Crveni veltlinac daje vina ugodne kiselosti, srednjih ili nižih alkohola i skladnih mirisa i okusa. Tom sortom nepoznatog podrijetla, koje najviše ima u Austriji, a vrlo malo u Sloveniji, Hrvatskoj, Mađarskoj i Njemačkoj, ozbiljnije se bavi Robert Braje. Iz berbe 2011. napravio je polusuhi veltlinac s 13,7 posto alkohola u kojem se mali ostatak neprovrelog šećera izvrsno zaokružio jačim kiselinama. Godinu potom imao je 12,8 posto alkohola, 6,8 grama kiselina po litri i bio sasvim suh. Preko noći je maceriran pa je dobio na punoći, ali nije pokupio boju od ružičastih kožica grožđa. Braje se sprema i na proizvodnju pjenušca od crvenog veltlinca. Fine eksperimente s crvenim veltlincom radio je Šember (izvrsna berba 2005.), ali samo za prijatelje, ne i za tržište.
O portugiscu, koji proizvode doslovce svi, više ćemo pričati u kasnu jesen, kad je tom mladom vinu vrijeme za piti. I pjenušci izviru iz sve više podruma i u pravilu odmah skaču u prvu ligu hrvatskih "mjehurića", Osim Tomca i Šembera za svaku su preporuku pjenušci Krešimira Režeka i Drage Kurtalja, a u tu se avanturu upustio i Velimir Korak, no još ga čuva...
