Godišnje u prosjeku 50-tak filmova bogate američke produkcije snimi se upravo ovdje, što vlastima donosi nevjerojatnu količinu novca. No da ne skrenemo previše s teme i ne krenemo s pričom o neiskorištenom potencijalu i korupciji lokalne vlasti, istaknimo još samo kako su mnoge meksičke filmske zvijezde poput slavnog glumca/redatelja Guillerma del Tora ili megapopularnog latino zavodnika Gaela Garcie Bernala rođene upravo u Guadalajari, glavnom državnom središtu, ujedno i drugom najmnogoljudnijem meksičkom gradu.
Boravak u Guadalajari nas je oduševilo. No za to je bilo potrebno i malo sreće, a sreća se zvala Montsecita. Naša domaćica, ujedno i lokalna chefica specijalizirana za meksičku kuhinju, u dva dana prekrasnog druženja odlučila nam je pokazati par trikova u kuhinji, ali i odvesti na food tour u obližnji Tlaquepaque, gradić nekih 20 minuta vožnje udaljen od Guadalajare. Tijekom dosadašnjeg putovanja svakodnevno smo bili oduševljeni okusima raznoraznih umaka koji se nude kao prilog uz sva jela. Varijacija ima jako puno, od zelenih, crvenih i smeđih, te jako pikantnih, manje pikantnih i onih blagih, potpuno prilagođenih nepcu stranaca. Za početak, Montse nam je pokazala kako se radi jedna tipična Jalisco ‘Salsa de molcajete’, u ovom slučaju jako ljuta.
Sušeni Chile de Arbol treba dobro samljeti u molcajeteu, zatim dodati po redu češnjak, luk i zelene rajčice. Bitno je naglasiti da se češnjak, luk i zelene rajčice prethodno zagriju na tavi na jakoj vatri, tako da se svi unutarnji sokovi skuhaju, a voda ne iscuri vanka. Prilikom mljevenja svaka će namirnica, ako je prethodno zagrijana, pustiti svoje najintenzivnije sokove, objasnila nam je Montsecita. Još malo soli i vode i to je to, salsa je spremna. Za blažu verziju umjesto Chile de Arbola upotrebljava se Jalapeño, također prethodno zagrijan na jakoj vatri. Ako razumijete španjolski pogledajte video i uvjerite se sami kako to rade pravi majstori Meksika.
Umak smo potom smazali s Quesadillama također u izvedbi naše domaćice. U popodnevnim satima Montse nas je povela na food tour u obližnji Tlaquepaque. Središnji park ovog malog mjesta izgledao je pomalo nevjerojatno. Cijeli park bio je okružen bancima i pokretnim kolima s bogatom ponudom jela i pića. Izbor je bio toliko velik da nismo znali odakle krenuti, pa nam je upute dala naša lokalna domaćica, kojoj je samo pogled na ponuđena jela bio dovoljan za znak odobravanja ili ne.
ROMPOPE – dajte, želimo ga i u Hrvatskoj
Teško je i nabrojati što smo sve probali u tih nekoliko sati, od prženih quesadilla, girica i kuhane yuce do slatkih churrosa i soka od jamaice… No, apsolutni pobjednik tog sparnog dana bio je savršeni napitak Rompope. Ovaj kremasti miks žute boje radi se od točno određenog omjera žumanjaca, mlijeka, vanilije i ruma (kažu lokalci da su omjeri tajna). Jednako bitna stvar odnosi se i na dugotrajno miješanje, jer time napitak postaje gušći i kremastiji. Službeno priča kaže da je piće nastalo u Puebli, iako ga svojataju i ovdje u Guadalajari i južnije u Oaxaci. U nekim varijantama izrađuje se i s okusom badema, oraha, cimeta ili jagoda. Osim kao piće za vruće ljetne dane, Rompope se također poslužuje kao desert i preljev za kolače. Da ne duljimo, naš apel hrvatskim ugostiteljima na Jadranu glasi – ŽELIMO GA U HRVATSKOJ ŠTO PRIJE!!!
TORTA AHOGADA – sendvič koji pliva
Već sljedećeg dana zapalili smo za Tequilu, gradić poznat po istoimenom piću. No, prije samog pokreta valjalo je probati klasični Jalisco doručak – Tortu Ahogadu. Ovaj sendvič zaista je jedno neobično jelo. Sastoji se od Birote kruha (vrste peciva koja ima debelu i hrskavu koru) punjenog prženom svinjetinom, grahom i sirom. Poslužuje se u dubokom tanjuru jer se preko svega prelije, doslovno, pola litre umaka od čilija. Kad se dovoljno natopi (zbog tvrde teksture kruh ne raspada) jede se žlicom. Okus je delikatesan, ali ogromna količina pikantnog umaka ostavlja usta bez ikakvog osjeta sljedećih sat vremena.
U Tequili smo posjetili tvornicu najpopularnijeg meksičkog pića. Simpatični brko, koji u tvornici radi kao vodič zadnjih 30-tak godina, nadrobio je na stotine podataka koji utječu na vrhunsku kvalitetu tekile. Npr. agava može u proizvodnju tek nakon osme sezone podrezivanja, sok samo određenih vrsta šećerne trske dodaje za najkvalitetniju tekilu, piće mora proći proces od najmanje tri destilacijska kruga… Da ne nabrajamo dalje. U njihovoj tvornici izrađuju se tri vrste, blanco (mlada i čista tekila bez dodataka koja se plasira na tržište bez čuvanja), reposado (vrsta koja se najmanje dva mjeseca čuva u hrastovim bačvama zbog čega ima miris i okus drva), te añeho (vrsta koja je odležala najmanje 3 godine u hrastovim bačvama).
Najzanimljiviji i najuzbudljiviji dio došao je kad nam je brko objasnio kako se zapravo tekila pije. Sol i limun su, kako on kaže, samo bespotrebna šminka. Važno je tekilu prije samog gutanja dobro promućkati u ustima, potom progutati, a na kraju duboko izdahnuti. Tim procesom oslobađaju se suvišne alkoholne pare koje čovjeka inače brzo tjeraju u pijanstvo. Kaže kako dnevno ima pet turističkih obilazaka i svaki dan prilikom degustacije popije i do nekoliko litara tekile, no na kraju dana kući stigne biciklom bez ikakvog problema.
MENUDO, BIRRIA, POZOLE – tri variva, po jedno za svako doba dana
Nakon što smo manje-više dobro podnijeli sve degustacije, red je stigao na ručak. Montse nam je objasnila kako bi grijeh bio napustiti Jalisco bez da probamo tri vrste tradicionalnih variva. Po jedno za svako doba dana. U jutarnjim satima jede se Menudo i to, naglašava, nakon teškog pijanstva. Glavni sastojak je goveđi trbuh (ono što mi koristimo za fileke ili tripice) kuhan preko četiri sata, čemu se potom dodaje juha od čilija. Poslužuje se sa svježim korijanderom, narezanim lukom i, naravno, jede se uz tortilje. U popodnevnim satima poslužuje se Birria, jelo najsličnije gulašu. Tradicionalno se radi od kozletine ili ovčetine u gustom umaku začinjeno neizbježnim čilijem. Uz malo nasjeckanog luka, limunovog soka i totoposa, sjeda kao ‘kec na desetku’.
Za večernje sate pobrinut će se Pozole. Jelo najsličnije Čobancu, sastoji se od kuhanog svinjskog mesa uz dodatak svega i svačega, od usitnjenog kupusa, čile paprike, luka, češnjaka, pa do rotkvica, avokada, kukuruza… A sve se na kraju začini pikantnom salom, limunovim sokom i poslužuje se uz tortilje.
Kad smo prepunjeni hranom napokon stigli kući, želuci su nam podivljali. Bio je to još jedan dokaz tezi da Meksikanci naprosto uživaju jesti i teško ih je uopće uhvatiti u trenutku kad nešto ne vrte po ustima. Montse nam je pred spavanje ponudila homemade ‘Arroz con leche’, no odbili smo. To bi na kraju svega stvarno bilo previše.
U sljedećem nastavku predstavit ćemo vam Oaxacu, popularni grad sira. Napokon smo probali taj čuveni Queso fundido, okusili čokoladu za siromašne i po samom središtu grada uživali u degustaciji Mezcala i to potpuno besplatno.
Prijašnje nastavke putopisa pročitajte ovdje:
3. Valuta Meksika je nekad bio - kakao!
