Moja priprema za put u London je počela rezervacijom. Ne onom avionske karte, već rezervacijom za Nopi, restoran Yotama Ottolenghija u Londonskom Sohou. Ako nije bilo jasno iz posjeta deliju, Antonija i ja spadamo u kult štovatelja njegovog lika i djela.
Kao i svim članovima kulta, odlazak u Nopi, Ottolenghijev flagship restoran, bio mi je pri vrhu to-do liste u Londonu. Moram priznati da sam bio malo nervozan prije odlaska – hoću li se uklopiti, hoće li konobari biti pristojni, imam li fleku na košulji, hoću li ispasti Balkanac, ili ne dao Bog Amerikanac? Čemu strah?
Dočim su Ottolenghijevi deliji zamišljeni kao „brza“ hrana, Nopi je pretenciozan, prepun bijelog mramora sa zlatnim detaljima. Čak su i stolice presvučene bijelim platnom; dovoljno bijelim da otkrije jesu li mi hlače dovoljno čiste ili ne. Jay Rayner, zloglasni Guardianov kritičar hrane, usporedio je interijer s vrlo luksuznom kupaonicom. Srećom, ta pretencioznost nestaje pri prvoj interakciji s osobljem – zgodna teta je bila iznimno simpatična i profesionalna, te nas je istog časa odvela do naših mjesta.
Pri rezervaciji smo mogli birati želimo li sjediti u podrumu za zajedničkim stolom* pokraj otvorene kuhinje ili u gornjem (fancy) dijelu restorana. Iako je moja fancy pozadina htjela biti u pretencioznom dijelu, Antonija je bila glas razuma te smo završili u donjem dijelu, metar i pol od kuhinje. Dobar izbor iz dva razloga: prvo, imali smo pregled cijele kuhinje i pristup svim kuharicama, a drugo (potencijalno i bitnije), manje mi je bilo bed zaflekati se kao prase dok sam pokušavao polizati zadnje tragove šalše od inćuna i maslina. Tko god ide prvi put, podrum je svakako super iskustvo.
Meni (naravno, bijeli sa zlatnim detaljima) uglavnom se sastoji od malih porcija osmišljenih za dijeljenje (slično španjolskim tapasima), iako se može ići i tradicionalnim predjelo-glavno jelo-desert poretkom. Mi smo se ipak odlučili za tapase kako bismo probali što više različitih jela. Moj favorit je bila burrata s klementinama i sjemenkama korijandera, dok se Antonija opredijelila za srnetinu s karameliziranim jogurtom i kikirikijem.
Začudo, najfiniji dio obroka su bili deserti – dio menija koji oboje najčešće preskačemo u restoranima jer su rijetko vrijedni spomena. S obzirom na to da sam naručio nešto što im je očito bio hit dana (tart tatine od dunje sa sladoledom od lovora), morali smo čekati dodatnih desetak minuta, zbog čega smo dobili sorbet od šljiva s rooibos sirupom gratis i kratki razgovor s pastry chefom koji nam je osobno donio deserte.
Iako jela na meniju ne odskaču cijenom od ostalih restorana ovog tipa, račun brzo naraste, pa je ova gozba (plus potpisana kuharica restorana) izašla oko 125 funti za dvije osobe (bez ikakvog alkohola). Pitanje koje se nameće jest - vrijedi li ovo iskustvo premije koju smo platili u usporedbi s Ottolenghijevim delijima, i to je jedna od rijetkih stvari u kojima se Antonija i ja ne slažemo po pitanju Nopija.
Dok ona misli da su svježa priprema hrane, izvrsna posluga i pomalo svečan ambijent vrijedni razlike u cijeni, ja bih ipak ljudima koji ne znaju za Ottolenghija radije preporučio njegove delije. Oni su ipak esencija Ottolenghijeve popularnosti gdje se mogu probati izazovni recepti sa super sastojcima i zanimljivim začinima, dok bih Nopi ostavio za neke posebne prigode.
* Koji su Brunina ideja pakla, zajedno sa Despacitom i prokulicama
