Za početak želim naglasiti kako je riječ o siromašnom narodu koji se u prehrani snalazi s onim što ima pa tako prije samog putovanja nisam imao velika očekivanja od klope koju nude, no na kraju sam ostao ugodno iznenađen.
Kubanska kuhinja pripada karipskom krugu kuhinje, a u sebi u stvari ima DNA španjolske i afričke. Ipak je riječ o državi koja je nastala kao španjolska kolonija, a uspostavom robovlasničkog sustava te dovođenjem robova iz Afrike na Kubu (pa tako i u kuhinju) unesena je i afrička kultura. Od namirnica najviše se koriste piletina, svinjetina, govedina, riža, grah, banane i platane te još par vrsta korjenastog povrća s kojima se mi Europljani nismo do sada susretali, a to su yuka, taro i malanga.
Kubanski doručak je obilat, ali vrlo zdrav. Alberto i Elizabeta bili su naši domaćini koji su nam za doručak servirali omlet s lukom, pržene platane, sir, ponekad šunku, svježu rajčicu i krastavce, domaći ljuti umak i maslinovo ulje te voće. Voće je neizostavan dio kubanskog doručka pa ćete tako uz kavu sigurno dobiti i svježe cijeđeni sok od ananasa i/ili papaje, tj fruta bombe kako bi oni rekli jer papaja tamo znači nešto drugo. Na stolu će se svakako naći bare 2 vrste voća, a mi smo tako ujutro jeli ananas, papaju, guavu, mamey, mango i lubenicu.
Kada dođete u restoran, pod predjelima možete naći nekoliko interesantnih jela. Svakako je najpoznatiji Cubano, odnosno kubanski sendvič koji se sastoji od sporo kuhane trgane svinjetine, nekoliko vrsta salama, sira i povrća kao što su salata, rajčica, krastavci. Osim sendviča tu su Empanade i Croquetas de jamon (kroketi od šunke uvaljani u prezle). Ono što mi je bilo posebno interesantno je pržena svinjska kožica koju možete jesti kao čips, a Kubanci je zovu Chicharrones. Tu je još i kubanski Tamales, odnosno kukuruzna krupica kuhana na pari u listovima kukuruza.
Kada govorimo o glavnim jelima, sve se uglavnom svodi na neku vrstu mesa ili ribe posluženu uz rižu (može biti bijela ili crna) bez ili sa (crnim) grahom te prženim platanama ili bananama. Opcije je i kuhana yuka ili neko drugo gomoljasto povrće.
Kao apsolutni favorit istaknut ću, kao i većina turista, jelo pod nazivom Ropa Vieja. Jelo je to o kojem ste priliku imali čitati još 2018. godine kada sam objavio recept i tekst, a sada nakon što sam probao nekoliko inačica na Kubi, mogu reći da je recept po kojem radim ovo jelo poprilično dobar, no ipak je na Kubi nešto malo drugačije. Riječ je o sporo pečenoj govedini (ponekad i svinjetini), a ako želite više saznati o ovom jelu pročitajte ovdje.
Osim Rope, najčešće se jede marinirana grilana svinjetina ili piletina. Mojo je marinada na bazi maslinovog ulja, soka nekog citrusa kao što je naranča i limetate češnjaka, a koristi se za mariniranje prije termičke obrade, ali i kao umak kojim se kasnije dodaje u jelo. Tako sam probao Bistec de Cerdo Ancebollado (svinjski odrezak s lukom), Pollo a la cacerola (pečena piletina), Bistec de res a la criolla (svinjski odrezak na kolumbijski). Uz sva tri jela dobili smo Arroz Congri (riža sa crnim grahom) ili Bianco (bijela kuhana riža) te pržene banane ili platane.
Od ribljih jela smo nekako zazirali jer na Kubi ne postoji ribarnica. Ono što ulove uglavnom završi u izvozu ili u manjoj mjeri u restoranima. Nudili su nam se fileti ribe, jastozi, škampi, a na kraju se dio nas odlučio upustiti u tu avanturu i to u pokrajini Vinales gdje smo na malom obiteljskom gospodarstvu pojeli Enchilado de Camarones (kozice u crvenom umaku), ali i jastogov rep. Okus slatkast, kao i naše buzare s malim twistom u odabiri začina.
Postoje i jela na žlicu. Ajiaco (varivo od povrća i mesa) nisam na kraju kušao, ali sam probao Fricasé de Pollo (piletinu na saft). Naravno i pohano mora biti zastupljeno, a ako se baš hoćete dobro najesti onda ćete naručiti Filete Uruguayo koji je vrlo sličan našem zagrebačkom odresku.
Osim kubanskog sendviča, za prezalogajiti će poslužiti i Fajita (komadići piletine ili svinjetine grilani ili pohani) ili nekakvi Tacosi.
Od slatkog se ne nudi puno toga pa tako nisam niti puno isprobavao, no ono što sam probao je Turrón de maní, odnosno pločica od mljevenog kikirikija koja je bila iznimno slatka. A probao sam i Chiviricos ili „kubanske mlince“ kako smo ih prozvali, a radi se o tijestu prženom u dubokom ulju, a potom uvaljanom u šećer. Gospođa je prodavala to na ulici i bili su zamotani u nekakve prastare račune, no uz Mojito u La Bodeguiti del Medio smo ih jednostavno morali probati. Na ulici još možete kupiti i Churrose ili pak sladoled.
Za kraj još malo o cijenama i mjestima. Cijena jela kreće se od 1 do 5 eura u državnim restoranima, a koji euro više izdvojit ćete ako idete u neki privatni. No u globalu, sve je to jako jeftino. Od mjesta na kojima smo jeli istaknuo bih u prvom redu Kilometro zero kao najkvalitetniji (ali i najskuplji) restoran, a dobra je klopa bila i u Mojito Mojito, La Vitrola, La Bodeguita del medio, Pilón.
I to bi bio pregled kubanske kuhinje, a u idućem članku donosim priču o kubanskim pićima.
Još zabavnih i slasnih gastro priča potraži na Matijinom blogu "Sweety&Spicy".