Prilikom nedavnog posjeta Splitu, zapanjio sam se koliko se taj grad promijenio u zadnjih deset godina. Umjesto kladionica, fast foodova, knjižara i radionica, sve je prepuno lounge barova, velebnih restorana, fine dininga i svega namijenjenog turistima veće platežne moći.
Tek dvadesetak kilometara južnije, uz prekrasne duge plaže podno planina koje ulijevaju strahopoštovanje, smjestio se Omiš, gradić koji nije toliko eksponiran, koji priča potpuno drugačiju priču. Pomalo zatajan, obiluje zanimljivim pričama iz povijesti, prekrasnim malim kaletama, srednjovjekovnim utvrdama i povjetarcem koji kao da konstantno nosi dašak prošlosti ovog nekoć gusarskog grada. Omiš je grad koji zadržava autentičnost, ali pokazuje i svoju gostoljubivu stranu, nudeći mjesta za okrjepu za apsolutno svakoga.
Lako je gastro kritičarima tvrditi da treba sravniti sa zemljom sve objekte koje nude pomfrit, ćevape i pizze koje nisu iz krušne peći i da bi preko granice trebalo pustiti samo turiste koji sa sobom nose barem milijun eura u sitnim apoenima. Budimo realni, za superfine turiste sa zlatnom žlicom u ustima treba stvoriti i super finu ponudu i doživljaje koji bi ipak trebali biti nešto više osim lipote mora i friške arije. A ljudi u Omišu se po tom pitanju stvarno trude. U gastronomskom smislu ovdje možete naći sve, od masnog bureka za spas mamurnog jutra, do delicija na koje bi bili ponosni i u Pelegriniju, i Monteu i u 360...
Senka, vlasnica turističke agencije Boho Travel Art specijalizirane za doživljajni turizam destinacije je uz potporu Turističke zajednice Grada Omiša, organizirala prezentaciju ponude eno-gastro, kulturnog i aktivnog turizma te upoznavanje s vitalnim točkama Omiša i okolice.
Prvi dan je bio rezerviran za istraživanje samog grada pa smo se smjestili u restoran Pod Odrnom koji se nalazi u njegovom starom dijelu, među višestoljetnim uličicama. Na terasi u hladu i laganom povjetarcu uživali smo u bijelom vinu Zlatarica Gašpar 2016. Osim ponude sjajnih vina, Pod Odrnom u ponudi ima i lokalno craft pivo. Uz vino nam je bilo servirano riblje predjelo, baš kako se ništa manje ne bi ni očekivalo od dalmatinskog restorana otvorenog daleke 1967. I to još s gradelama i žeravom usred lokala (njami).
Uvijek nasmijan vlasnik nam je objasnio kako po cijeloj Hrvatskoj traži samo najbolje za svoj restoran. Pršut OPG Pupačić, salata od pomidora s motrom, dimljena tunjevina, tapenada od maslina i klasična hobotnica na salatu pojačana maslinjakom s travama Orgula, bili su sjajan uvod u jelo dana, škampe i grdobine na buzaru s purom po receptu vlasnikove majke. OK, teško je zeznuti buzaru s domaćom kapulom i pomidorama, ali ovako izvrsno izdanje izdiže se na sam vrh zahvaljujući sočnoj, tečnoj, mekoj i aromatičnoj puri s mediteranskim začinima, kuhanu logično - na mlijeku.
Briljantna kombinacija, kapa dolje za Odrnu koja je izbacila pizzu iz ponude i zauzima stav ozbiljnog restorana. Za kraj je ledeno sladak domaći sorbet od jagoda zaokružio cijeli ugođaj. Pod Odrnom se nalazi u strogom centru, nekoliko minuta hoda od omiške plaže pa kad ogladnite od kupanja, znate što vam je činiti.
Niti pedeset metara zračne linije udaljen je Bastion, još jedna vrhunska lokacija na kojoj nas je u najlon vrećici (stigle su tog trena s terena!) dočekala delicija koja nije za svakoga – svježe cetinske jegulje! Teško, zasitno, masno i kompaktno snježnobijelo meso zasitilo bi cijelu četu gusara, a kako je došla nakon svježih kunjki na pari i prije baby grdobine, shvatit ćete koliko je težak posao istraživačkog gastro novinara. Uglavnom, najbolja jegulja u Hrvatskoj, manje muljevita od neretljanske, a zrmanjsku tek treba probati.
Još jedan detalj na koji treba obratiti pozornost je svakako osebujan vlasnik koji s brojnim gostima priča tren na mađarskom, pa malo na češkom i na kraju o ranim Pink Floydima. Dakle, čudo! Svakako treba izdvojiti i domaće pljukance na bijelo koji idu uz grdobinu (tajna je u tramincu koji oplemenjuje umak) i vrhunski izbor vina kupažu Adrion (kujundžuša i graševina), gotovo zaboravljen imotski Trnjak i za kraj – Grk Bire. Nije to što sam porijeklom s Korčule, ali ovo vino je sve! Dogovaramo kolektivno jedenje bravetine na špici i džigerice u okolici Imotskog.
Obilati obroci, traže i ponešto kretanja pa smo prošetali gradom gdje sam saznao malo više o zanimljivoj omiškoj povijesti, omiškim gusarima i knezovima Kačićima – Malduku i Nikoli, festivalu klapa, najstarijoj dalmatinskoj konobi, utvrdama Mirabeli i Fortici… Na kraju me potpuno osvojio prekrasan pogled na kanjon i grad sa šetnice koja se proteže između mora i rijeke Cetine, doslovno na mjestu gdje se Cetina ulijeva u more. Grad iz bajke. Šteta što nije malo veći jer sam ovako potrošio tek stotinjak od milijun unesenih kalorija...
Omiš je meka aktivnog turizma pa mi Senka nudi da biram između raftinga, canyoninga i ziplinea, ne ostavljajući puno prostora za odstupanje, računajući da sam valjda neki sportaš. Kako imam 48 godina i nervira me sve što nema loptu i mrežicu, ipak pristajem na zipline. Ne znam što mi je bilo kad sam izabrao zipline, visio sam iznad kanjončuge i letio na 8 staza dugih do 750 metara i urlao kao dijete kad mu ispadne sladoled.
Adrenalin samo takav, kao i predivni krajolici koje primijetite, negdje pred kraj kad se usudite otvoriti prvo oko. Znoj, vjetar, priroda, Cetina i konačno jelovnik restorana Kaštil Slanice smještenog u neposrednoj blizini mjesta gdje završava zipline.
Nakon par travarica i višnjevača po dolasku u restoran, napokon dolazim sebi. Kaštil Slanica je stoljećima prije bila postaja za trgovinu prvenstveno solju, zbog čega se danas zove Slanica, a kaštil, odnosno kula koja je sastavni dio restorana je zaštićeni spomenik kulture. Danas je ovo mjesto ogroman prostor na kojem se nude, između ostalog, specijaliteti iz bogate rijeke Cetine koju iz ovog restorana možete doslovno dotaknuti rukom.
Brodići voze turiste, vi jedete brudet od jegulja i pohane žabe i vrlo brzo se s guštom prisjećate nedavnog glumljenja Spidermana. Uz klasični grill i sezonske puževe iz ponude te nadaleko poznat domaći kruh pečen ispod peke serviraju se i najbolje, najveće i najsočnije žabe kakve nisam jeo u dugo vremena.
Ostajem osupnut kad me upute da su i žabe najbolje poslije kiše, a ja ne prestajem uživati u mesu između piletine i jastoga, divota. Ruža omiška vinske kuće Mimica je kupaža plavca malog, okatca i ninčuše, i sjajno prati odabrana jela. Palačinka s marmeladom i semifreddo su bili čisti višak, ali kad su tako fini.
U Omiš smo se vratili brodićem kompanije Vlaho, kojeg je vozio glavom i bradom, Malduk. Riječ je naravno o ovostoljetnom Malduku, mladiću sjajnog imena, a ne gusaru iz 12. stoljeća. Tijekom vožnje rijekom Cetinom kroz moćni kanjon se kontempliralo, dremnulo i po dolasku u Omiš bilo spremno za posjet pivovari Barilo u Dugom Ratu.
Craft pivovara Barilo iz Dugog Rata, tek 5 kilometara udaljena cestom prema Splitu, tiho i mirno plete mrežu lokala u koje stavlja svoja dva piva. Golden Ale Mila, ukusan i lagan, ime je dobio po poljičkoj heroini Mili Gojsalić, sinonimu otpora Turcima u srednjem vijeku. Malduk je pak Irish Red Ale, jači i ozbiljniji, baš kao i omiški knez po kojem ponosno nosi ime.
Hrabar i odlučan Tomislav Raos kuha male šarže, pazi na svaki detalj, i polako osvaja domaća i srca gostiju. Splitu i okolici jednostavno treba pivo s kojim će se ljudi poistovjetiti. LAB to radi sjajno u Splitu, tu je i Plan B, a Barilo samo širi dobru priču.
Od toliko aktivnosti, gotovo sam zaboravio na more. Bilo bi neoprostivo da se bar jednom nisam okupao i odrijemao na predivnoj gradskoj plaži smještenoj u samom centru grada i neposrednoj blizini hotela Plaža.
Dobro mi je došlo osvježenje s burom (ali, pazite na stvari kad puše bura – stavite neki kamen na njih, govorim iz iskustva).
Nakon odmora uslijedio je odlazak uskim cesticama omiškog zaleđa na sljedeću lokaciju, Kremenko! Usred nedođije, između dvije planine, na kraju ceste i svijeta, smjestila se prekrasna kućica izdubljena u kamenu s desecima divnih detalja koji vas vraćaju u omiljeni crtani film.
TV od kamena, Kremenkov automobil u punoj veličini, raj za djecu i odmor za roditelje koji snimaju koju bi peku odabrali.
Rakija Kremenjača razvezuje jezik, fenomenalna rakija s bademima kakvu nismo nigdje drugdje probali, kao uvertira u lokalni specijalitet – puževe s jajima i pancetom! Masno, jako, obilato... Kompletan obrok koji tako dobro kamuflira osnovnu namirnicu da jedu i žene i djeca i hipsteri.
No, toliko je zasitno da umjesto masakriranja peke od janjetine, teletine i piletine, samo tužno prevrćem treći komad mesa i ne mogu dalje. Šteta, pretjerali smo, ali uz genijalnu atmosferu, obećali smo da drugi put prvo napadamo peku, ali i janjetinu na špici, specijalitet koji nam taj put sigurno neće pobjeći.
Zadnji dan omiške eno-gastro turneje, prije posjeta restoranu u Lokvi Rogoznici, obilazimo Gata, legendarno mjesto, povijesti dvostruko dulje od SAD-a, uživamo u pogledu na kanjon sa Sv. Jure, ponavljamo gradivo o Mili Gojsalić, slikamo se uz sedmi najširi hrast u Europi, i snimamo reportažu o soparniku. Priprema ovog jednostavnog jela, nekada pravljenog samo za posebne prilike, savršeno nam je prezentirana u OPG-u Ivanka Radmilo, gdje nam je gospođa Ivanka uz stručno vodstvo kćeri Nikoline pokazala sve, od valjanja tijesta do pečenja ispod žerave i načina rezanja soparnika. Divno tradicijsko jelo, savršen spoj blitve, luka i češnjaka.
Teško se bilo kontrolirati i ne pojesti velike količine jer nas je čekao posjet restoranu Kod Mije gdje se pak slave sve pričesti, svadbe, momačke, djevojačke i razvodi iz okolice. Kakav je ovo napad ogromne ponude za apsolutno svakog gosta, od nervoznog malog Norvežana do starog ribara iz Kalija. Sve je tu.
Pogača ruzmarinka i njihova crna kupaža (merlot, cabernet, vranac), voćna i nježna, kao uvod u čudesno jednostavne brbavice, ne zovu ih Talijani uzalud „tartufi di mare“, preko gotovo živih mariniranih kozica, šibenskih kamenica za predjelo.
Taman kad više misliš da nema mjesta i da te stave u paket za Zagreb, dolazi izvrsna buzara i ona, orada ispod čripnje s polama krumpira i ekstra blitvom. Orada ispod peke, sočna, puna mirisa, gotovo mokra, ajme... Učili su me da se nikad ne predajem i skupo sam prodao svoju kožu, ali vjerujte, nije bilo lako. Kod Mije se jede sve, ali svakom se jelu pridaje posebna pažnja, i njihovu oradu/komarču ću dugo pamtiti jer je potpuno drugačija od klasike na gradelama. Izvrsno.
I tako, pijući enormne količine vode na putu do Zagreba, sumiram posjet Omišu, čiji su knezovi čak dvjesto godina branili i kontrolirali ovaj dio jadranske obale svojim malim brodicama, kao i Poljica, nekada šest stoljeća stara kneževina, mjesta su koja su kroz povijest opstajala unatoč napadima sa svih strana. Nije tu riječ samo o hrabrosti, već i slozi te odlučnosti da ostanu svoji na svome.
Upravo je to i danas najjači adut ovoga kraja. Ne prodaju dušu tuđim trendovima, ali ulažu u kvalitetu ostajući dosljedni svojim idejama i svom kraju. Treba im stisnuti palčeve i posjetiti ovaj divan kraj kako kroz sezonu, tako i kroz ostatak godine. Puno je restorana i konoba još ostalo za obići, ali to ću morati neki drugi put.
Posjetite Omiš, kušajte njihove specijalitete, popijte lokalno vino i pivo, upoznajte njegove ljude i sjajno se zabavite. Meni je to uspjelo, barem ako se tri dobivena kilograma čiste sreće može smatrati uspjehom. Živjeli!
