Potiho, gotovo sa strahopoštovanjem, u restoranu Vinodol su nam rekli da je prije dva dana stigla prva janjetina s Paga. Ima, naravno, u današnje vrijeme mlade janjetine cijele godine, poriktaju to veterinari, no početak siječnja ipak je početak njene prave sezone.
Stoga, preostalo je samo odabrati vino. Htjeli smo bijelo, pa je prvi izbor pao na puno puta provjerenu Malvaziju 2015. Benvenuti. Reskost i svježina odlično su popratila pomalo halapljive prve zalogaje prekrasnog janjećeg mesa s ražnja. Prva glad se utažila, počelo se jesti mirnije pa je fino uletjela i Malvazija 2015. Radovan. To je poprilično oblije vino, kao da polaganije teče. Ako je prva malvazija bila rizlingasta, druga bi se mogla opisati chardonnayastom (nemogućih li riječi – bi li bilo bolje da sam napisao rieslingasta i šardonejasta?).
Netom potočena, Radovanova se malvazija pričinila pomalo umornom, no kako je vrijeme prolazilo svašta se otvorilo u čaši, a oko nje i ona nikad sasvim željena rasprava koje je bolje vino od ta dva jako dobra. Nismo izabrali pobjednika, i bolje je da nismo, nego smo prešli na pravi rizling, Tomčev, a ostali na berbi 2015. To se vino jako lijepo razvija i sad je odlično pristajalo uz povremeno hvatanje nekog zalutalog komadića janjeće kožice i fini domaći kruh. Ima pred sobom dvije tri godine lijepog putovanja kroz vrijeme, no pitanje je - ima li njega dovoljno. Ako dobro pamtim, napunjeno je 2500 boca, stotine su žrtvovane u vinariji, sigurno se nešto i prodalo a i ja onu u svom podrumu ozbiljno mjerkam. Jednom je preživjela samo zato što je bila sama, a ocijenio sam da mi za tu priliku trebaju dvije butelje istog vina.
Nije tad u igri bila janjetina, kod kuće uz ta pečenja uglavnom pijemo crveno vino srednjeg tijela. Pamtim savršenu kombinaciju janjetine i Babića Suha Punta 2008. Lea Gracina. Bile su mu tada četiri godine (babiću, a ne Leu) i baš je bio u punoj snazi. Četverogodišnjak, pa i s kojim mjesecom više, sad je Korlat Syrah 2012. čije me kušanje odmah podsjetilo na janjetinu. Baš kao da je vino izmišljeno za janka. A nedavno smo u Noelu uživali u pirjanoj janjećoj potkoljenici u kremastom umaku s pastrnjakom, mladim lukom i kockicama cikle uz koju je Ivan Jug odabrao crnjak Maeli D+ Rosso 2011., fino zrelu mješavinu merlota (70 posto) i cabernet sauvignona sa sjevera Italije.
U vrlo sličnoj kombinaciji uživao sam i proteklog ljeta u Boškincu na Pagu. Tri komada janjećeg mesa, po jedan s potrbušine, mišića i buta, ispečeni tako da u sredini ostanu ružičaste boje, posluženi su na glaziranom povrću iz vrta kraj restorana i s kremom od mrkve te Boškinčićem. To je, kao što mu i ime kaže, mlađi Boškinac, dakle mješavina merlota i cabernet sauvignona koja je nekoliko mjeseci odležala u drvenim bačvama i na tržište izlazi već u ljeto iza berbe. Tata Boškinac ipak zrije godinama i to, kao što je odlično napisao sommelier Darko Baretić o berbi 2009., nije vino za štrebere, već za hedoniste, užitno u svojoj nesavršenosti, nesavršeno u svojoj slasti, slasno u svojoj dugotrajnosti i dugotrajno u svojoj užitnosti. Gutljaj Paga, dih Velebita, srk mora, grgljaj salamure i zalogaj sušenog štoklja.
Odlutao sam... Vratimo se janjetini. Crljenak bi joj mogao biti dobra pratnja. To je svojevrsna light verzija plavca i kad se proizvođači dobrih crljenaka ili tribidraga smire s cijenama, a oni čiji su jeftini proizvedu i dobre, baš će biti prava kombinacija. Samo butelja mora u restoranu stajati manje nego kilogram janjetine s ražnja ili ispod peke.
